Da li se sjećate vaše prve vožnje biciklom?

'Ne treba te biti strah, ja ću te držati za sic, nema teorije da padneš.' - Koliko su nam samo puta ovo roditelji ponovili u nadi da ćemo savladati strah, jer 'niko se nije naučen rodio'. Polažući nadu da smo ipak mi ti koji su se, nekim slučajem, naučeni rodili, sjedali smo na sic. I prije nego što bismo i uspjeli napraviti koju majstoriju, obično bismo završavali razderanih koljena na asfaltu, zaklinjujući se da nikada više nećemo sjesti na tu đavolju spravu.

A već sutradan zaboravimo na dato obećanje. Nesigurnim pokretima uzimamo upravljač u ruke i krivudajući potegnemo prema cesti. Nismo se ni snašli kako treba, a već nas asfalt dočeka. I tako iz dana u dan.

Dok se jednog jutra ne probudi inat, e danas ću, pa kad bi crk'o. U maniru junaka iz kaubojskih filmova, uzimali bismo biciklo i sa vjetrom u kosi pisali historiju, našu historiju.