Zaljubila sam se u paralizovanog momka, a onda su se i meni oduzele noge!

Šta mislite da li naš um može da stvori tako jaku stimulaciju da se to odrazi i na naše tijelo, čak toliko drastično da izgubimo osjećaj u nogama?

Ovo je jedna fenomenalna priča koju ćemo pokušati da objasnimo iako je to veoma teško. Pročitajte nevjerovatnu ispovijest djevojke kojoj su se oduzele noge zbog ljubavi.

Da li ste nekad čuli, ili se možda baš vama desilo, da osjećate simptome bolesti koju ima neko drugi, a ne vi? To se zove fizička empatija, a slično je i nekom obliku somatske hipohondrijaze, kada se pojave simptomi bolesti koju je pacijent potpuno umislio. Međutim, jedan oblik histerije (ovdje ima kliničko, a ne kolokvijalno značenje) može biti toliko drastičan, da čovjek bukvalno ostane nepokretan, a da je sve to rezultat psihičkog efekta na tijelo.

Veza između psihe i organizma, odnosno uma i tijela, jača je nego što mislimo. Ali, mora da postoji složena i snažna motivacija, koja je prije svega podsvjesna, da bi došlo do somatske realizacije umišljene bolesti. Kod većine hipohondara, ta motivacija je neka vrsta opravdanja, odnosno bijekstvo od odgovornosti. To se najbolje vidi kod male djece koja kad krenu u školu, i kad ih pretrpaju obavezama za koje još nisu spremni, počnu da izmišljaju simptome bolesti. Ako je motivacija dovoljno jaka, mogu stvarno da dobiju temperaturu.

Kod hipohondara je situacija malo složenija. Njihovo stanje je često praćeno raznim drugim psihološkim poremećajima, od kliničke depresije do opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Međutim, u slučajevima somatske hipohondrijaze, ne radi se samo o umišljanju bolesti, već se zaista pojavljuju i simptomi umišljene bolesti.

Drugi oblik podsvjesnog ispoljavanja simptoma neke bolesti jeste fizička empatija. Svako ko je malo više empatičan, nekad je osjetio tuđi bol, a čak i neempatični ljudi će napraviti bolnu grimasu kad vide nečije stradanje iako sami fizički ne osjećaju nikakav bol.

Zbog empatije čovjek može da poprimi i model ponašanja, pa čak i ponašanja izazvanog fizičkim ograničenjima. Postoji veoma interesan slučaj djeteta koje je jako voljelo svoju baku. Nekoliko puta majka je uhvatila dijete kako hramlje. Pitala ga je da li ga nešto boli, čak ga vodila i na pregled, ali nije bilo nikakvog poremećaja. Kasnije su shvatili da je dijete podsvjesno pokupilo stil hodanja od bake, koja je imala jednu kraću nogu.

Koliko je misteriozna veza između uma i tijela najbolje dokazuje primjer djevojke koja je postala paralizovana zbog ljubavi.

“Bila sam zaljubljena u paraplegičara, paralizovanog od pojasa naniže. Valjda sam podsvjesno stvorila sliku da nas dvoje možemo da budemo zajedno jedino ako sam i ja paralizovana kao i on. Moja ljubav je stvorila toliko jaku motivaciju, da sam zaista počela da ispoljavam simptome.

Da ne bude zabune, nisam se pravila, niti bila svjesna svega toga. Bila sam jako uplašena zbog svega i nisam shvatala šta mi se događa. Paralizovanost od struka naniže podrazumijeva i da osoba ne osjeća bol u tom dijelu, a ja sam prošla i kroz razna klinička ispitivanja čiji je rezultat bio – totalna paraliza. Zaista nisam osjećala noge, iako nije postojao nikakav uzrok.

Bila sam na skeneru, magnetnoj rezonanci i svim potrebnim ispitivanjima. Fizioterapeuti koji su vježbali sa mnom nisu primjetili ništa neobično. Bila sam tipičan slučaj paraplegije. Poslije nekog vremena, i nekih promjena u emotivnom stanju, samo sam ponovo prohodala, kao da se ništa nije događalo.

Poslije svega što se izdešavalo, ljekari i psiholozi su došli do zaključka da se radi o rijetkom obliku histerije, gdje zbog jake mentalne motivacije tijelo počne da ispoljava simptome bolesti za koju ne postoji fizički uzrok.”

(telegraf.rs)