Ispovijest najkrvoločnijeg partizana: Četnik mi je ubio brata, živog sam ga odrao i ispekao!

Da fikcija nikada ne može biti podjednako uzbudljiva kao i istinita priča, najbolje pokazuje primjer Ljubiše Milačića, jednog od najvećih crnogorskih, a možda i jugoslovenskih heroja u Drugom svjetskom ratu.

Zato i ne čudi što su upečatljiv lik i djelo ovog komite, žandarma i ratnika poslužili kao inspiracija književniku Mihailu Laliću za kreiranje svog glavnog junaka Tadije Čemerkića, u proslavljenom, a kasnije i ekranizovanom romanu “Svadba”.

– Nisam ja ni gospodin, ni kralj, no Crnogorac! U Prvom svetskom ratu sam branio Crnu Goru od onija prvija Švaba. E, posle rata sam stupio u vojsku stare Jugoslavije. Tu sam osta skoro pet godina. Onda sam, zbog više plate, preša u žandarmeriju. Tu sam se stalno svađa sa svojim pretpostavljenima, koji su mahom bili oficiri i podoficiri bivše austrougarske vojske. A moga su oca takvi ubili, pa mi je bilo krivo – ispričao je Ljubiša-Tadija u svom posljednjem intervjuu za nedeljnik ”Zum reporter” 1984. godine, gdje je priznao da je pored hiljadu neprijatelja koje je smaknuo, planirao da ubije čak i predsjednika Vlade u Beogradu Milana Stojadinovića.

Za svoj tvrd i neukrotiv karakter vjerovatno je mogao da zahvali mjestu rođenja – selu Brskutu, koje se nalazi na 40 kilometara od Podgorice, na 1.000 metara nadmorske visine.

– Ja sam 27. marta 1941. godine bio na demonstracije, a 6. aprila bila je objava rata i bombardovanje, tako da sam bio malo ranjen od bombe. Od jednog Nemca oteo sam kola sa dva konja. To sam dao Srbijancima u Gornjem Milanovcu i uputio se u Sarajevo. Kad sam tamo doša, uklonio sam nekoliko trgovaca muslimana, tako da je svako moga da uzima šta oće iz radnji. Ubio sam ti i dva ustaša koji su tu ubili jednog žandarma. Ja sam ih odma strijelja – ispričao je Milačić, koji je dobio četu na upravljanje, naoružao partizane i pokrenuo ustanak u svom kraju.

Govorio je da ga je nerviralo odugovlačenje saboraca ( 30-40-ak oficira i podoficira), jer on je htio da odmah djela.

– Po mom mišljenju, morali smo odma da tražimo rješenje za okupatore, a ne da se sjedi i raspravlja po cio dan! Od tija oficira neki su se predomišljali, odlagalli akcije, tako da smo jednu trećinu morali kasnije da likvidiramo, a posle su četnici uzeli vlast – objasnio je on i priznao da je neke od njih docnije ubio, a jednom prilikom je sam razoružao čak 29 četnika.

Međutim, kad su saznali da su se na prevaru razbježali, uslijedila je osveta!

– Oni su mi ubili brata rođenoga i brata od strica. Ali ja sam uspio da zajedno sa mojim Milačićima uvatim vođu tija četnika. Ufatim ga istoga dana, živoga. Ja sam ga živa odra i ispeka! Mora je da mi prizna sve kako je bilo! Tako da od svih četnika koji su u tome učestvovali nijednoga nijesam ostavio živoga – ispričao je Milačić.

Ovaj Crnogorac nije se plašio četničke osvete, otimao im je ljude koje su ”sprovodili”, ali im je i čitao poštu – stavljajući svoj potpis i pečat, tako da znaju da je on izvršio pregled.

Kasnije, 1942. godine, četnici su ga zatvorili u Kolašinu, a on im je prkosno obećao samo jedno: ”Ovo što sam vas ubijao, to je samo početak. Posad ću tek da vas ubijam!”.

Godine 1943. tu u zatvoru, Milačić je upoznao i Mihaila Lalića, takođe zatvorenika, koji je bio svjedok njegovog bjekstva.

– Vjerova sam i zna da ću pobeći iz tog dobro čuvanog zatvora, ko što znam da su dva i dva četiri. Vjerova sam zato što sam mora uteć ili krepat, a nije mi se dalo mrijet u toj četničkoj rupetini. To je bilo kad su nas prebačivali za Trešnjevik. Bilo je oblačno, kiša, grad. Mi u otvorenom kamionu. Ja sam bio okovan, ali sam na jednoj zaokuci skočio i pobjega. Neko je viknuo: “Pobježe komuno!”. Ja sam čita jedan članak đe piše “Tadija Čemerkić bježi uzbrdo”, a ja kažem da nijedan čovjek koji zna šta je borba, ne bježi uzbrdo. Naprotiv! Mora se bježat nizbrdo, jer ga je teško potrefit. Naposljetku, čovjek kad bježi on je drukčiji no zvjerka. Zvjerka uzme pravac, a ti mu mjenjaš pravac. Kad čuješ pucanj, ti paneš i praćakneš se. On misli da si gotov, a ti bjež! – prepričao je Ljubiša-Tadija doživljaje iz ratnog zatvoreništtva, koji su svoje počasno mjesto našli i u filmu.

U bijegu je popio i metak, ali je prema sopstvenom priznanju uz pomoć sjekire uspio da se izbavi iz okova teških 18 kilograma, ali su mu ožiljci zauvijek ostali po rukama i nogama.

Jednom prilikom Milačić je ušetao na jednu četničku sahranu.

– Ja sam bio po šumama, borio se. Jedanput, dođem na jedan četnički skup. Bila je sahrana, okupilo se preko pet stotina četnika na groblje, sahranjuju trojicu četnika koje su ubili partizani. Jedan drži govor i veli da su to uradila Mošova kopilad., da su najbolje heroje ufatili, da su im oči izvadili i da su u manastir morački svoje majke upotrebili kao svoje žene. Ja to slušam, krivo mi, ne mogu da izdržim, pa viknem: “E lažeš ko pas, oca ti jebem!…Mene je moga da ubije samo rođeni brat, a drugi da proba – bi ga odma ubili Milačići – naveo je on na kraju i dodao da je ranjavan čak 13 puta.

Nije žalio ni što nije bio proglašen za narodnog heroja, jer bi tada morao da pazi šta govori. A da nije vodio računa, najbolje ilustruju sljedeće njegove reči.

– Za mene je svaki rat protiv neprijatelja zemlje, moj lični rat najprvo. Tačno je da cijelo vrijeme nijesam bio uvijek organizovan, da sam ubija na sopstvenu ruku. Ubija sam đe sam gođ stiga. Ako ja ne smaknem njega, on će smaknit mene ili moje ljude. A bio sam ja organizovan, ali na svoj način (ahahahaha) – naveo je Ljubiša Milačić, koji je zahvaljujući Mihailu Laliću postao najživopisniji junak iz ratne književnosti Tadija Čemerkić.

Jedino što mu za života nije bilo pravo jeste to što ga pisac nije potpisao pravim imenom, ali mu je Mihailo Lalić odgovorio “To se većinom ne pominje dok je čoek živ, nego to mu se objavi kad umre!“.