"Rusija na jedan korak od rata sa Turskom"

Portal Ruska riječ objavio je analizu trenutnog stanja na Bliskom istoku, te potencijalne opasnosti po regionalni, ali i svjetski mir. Analizu (autor: Georgij Bovt, ilustracija: Aleksej Iorš) prenosimo u cjelosti:

Eskalacija napetosti u rusko-turskim odnosima se nastavlja. Turska je 30. januara ponovo optužila ruske Vazdušno-kosmičke snage za povredu svog vazdušnog prostora. Ovog puta je u pitanju bombarder Su-34. Ankara je „uzvratila“ proglašavanjem „narandžastog” nivoa opasnosti i podigla ratno vazduhoplovstvo u stanje „pune borbene gotovosti“, što znači da je turskoj avijaciji dozvoljeno otvaranje vatre na tuđe avione bez usaglašavanja odluke sa komandom. Predstavnik ruske vojne komande odlučno je demantovao tvrdnju turske strane.

Šta ako obore još jedan ruski avion?

Erdogan je političar koji u teškoj situaciji voli da zaoštrava odnose i svaki put je to zaoštravanje sve veće. On često dejstvuje samostalno, tj. ne osvrće se na saveznike iz NATO-a, smatrajući da mu blokovska solidarnost garantuje bezuslovnu podršku. Takva samostalnost je u posljednje vrijeme počela da ljuti čak i Amerikance. Pa ipak, u posljednjem incidentu sa ruskim avionom, NATO je izrazio solidarnost sa turskim stavom. Doduše, pozvao je obje strane da ispolje uzdržanost.

Šta će se desiti ako ne ispolje uzdržanost? Mogu li Turci ponovo da obore ruski avion, pa makar i samo radi provokacije?

To će sada biti teže nego u novembru prošle godine, kada je oboren bombarder Su-24. Oko ruske vojne baze u Latakiji već stoje sistemi PVO S-400. Samim tim je za tursku avijaciju uvedena takozvana „zona zabrane leta” na sjeveru Sirije, jer svaki avion koji bez poziva i najave uđe u tu zonu može biti oboren.

Turski interesi u Siriji

Situacija je dodatno otežana time što su turske jedinice, po svemu sudeći, odlučile da aktivnije učestvuju u sirijskom konfliktu putem operacija na kopnu. Ovih dana su one bez borbe oduzele pripadnicima „Islamske države“ kontrolu nad prelazom Džerablus (na granici Sirije i Turske). Turska vojska i tehnika primijećena je i u drugim sjevernim oblastima Sirije. Izgleda da glavni cilj vojnog prisustva na kopnu nije toliko borba protiv „Islamske države“, koliko namjera da se uspjeh kurdskih ustanika na sjeveru Sirije svede na minimum. Hoće li se Turci pomiriti sa izvođenjem operacija na kopnu u uslovima „zone zabranjenog leta”, tj. bez podrške iz vazduha? Ne bi se reklo da hoće.

Šta će se dogoditi kada ruska avijacija bude dejstvovala u istim područjima gdje turska armija vrši svoje kopnene operacije? Teško je to predvidjeti, ali situacija je veoma opasna. Moskva je sa američkom avijacijom koja leti iznad Sirije od samog početka uspostavila koordinaciju, a sa turskim vojnim vrhom je prekinula sve kontakte otkako su Turci u novembru oborili ruski avion Su-24. Samim tim je višestruko povećana opasnost od vojnog sukoba, čak i ako do njega dođe slučajno.

Odnosi Turske sa SAD i EU

Ankara u konfrontaciji sa Rusijom, naravno, računa na solidarnost NATO-a. To, međutim, ne znači da će svi u Alijansi biti oduševljeni mogućnošću da postanu taoci riskantne Erdoganove igre. Njegovi strateški ciljevi u mnogo čemu se ne podudaraju sa ciljevima SAD i njihovih zapadnih saveznika. Prije svega im ne ide u prilog šurovanje turskih specijalnih službi i političara sa „Islamskom državom“, a postoje i ozbiljne nesuglasice između Turaka i Amerikanaca po pitanju uloge Kurda u borbi protiv islamista.

Ankara gotovo neskriveno ucjenjuje Evropsku uniju time što može da usmjeri u Evropu stotine hiljada izbjeglica ukoliko EU ne pristane na ustupke (o čemu je Novi.ba ranije pisao). Ankari više nisu dovoljne čak ni one tri milijarde eura koje je ranije Angela Merkel obećala da će dati kako sirijske izbjeglice budu zadržane u Turskoj (tamo ih u ovom trenutku ima preko dva miliona). Vlasti u Ankari sada aludiraju na obnavljanje pregovora o članstvu Turske u Evropskoj uniji i o uvođenju bezviznog režima već ove godine. Ako Evropi sada nešto nedostaje, onda je to svakako bezvizni režim sa ogromnom muslimanskom zemljom koja ima 80 miliona stanovnika i stotine hiljada izbjeglica.

Ovih dana je isplivao još jedan neprijatan detalj. „Anonimni izvor“ u ruskoj obavještajnoj službi obavijestio je medije da tragovi organizacije terorističkog napada na ruski putnički avion iznad Egipta u jesen 2015. godine vode u Tursku. Konkretno, u terorističku organizaciju „Sivi vukovi“ (i u Evropi se ta organizacija tretira kao teroristička). Upravo u Turskoj je posljednji put primijećen „avionski tehničar” koji je, kako se pretpostavlja, podmetnuo bombu u avion A321 na aerodromu Šarm el-Šeik.

Drugi pripadnik „Sivih vukova“ primijećen je na video-snimku u grupi naoružanih ljudi koji su sa zemlje pucali u pilota oborenog ruskog aviona Su-24 dok se spuštao padobranom.

Samim tim je Turska (za sada nezvanično) optužena u najmanju ruku za prikrivanje međunarodnih terorista. Ako se te optužbe potkrijepe novim dokazima, to će još više poljuljati Erdoganove pozicije na Zapadu.

Sve to može biti nedovoljno da odvrati turskog predsjednika od upuštanja u nove rizične operacije, pa i u vojne akcije, jer se uzda u snagu turske armije, koja je odlično obučena i ima iskustvo borbenih dejstava u regionu. Turska flota u Crnom moru je daleko jača od ruske. To, međutim, ne znači da će se sada ruske Vojno-kosmičke snage brže-bolje pokupiti i pobjeći iz Sirije u paničnom strahu od turskih prijetnji. One tamo još nisu dovršile svoj posao. Osim toga, Putin ne spada u političare koji pod pritiscima popuštaju.

Georgij Bovt je politikolog i član Savjeta za spoljnu i odbrambenu politiku.

Izvor: Ruska riječ
Obrada: Novi.ba