Analiza praktičnih poruka EU: Niste dobrodošli!

Evropska unija nikad nije bila disonantnija, a poruke koje šalju institucije te pandržavne institucije, u odnosu na zemlje-članice, često su kontradiktorne. No, kada bi se radilo samo o unutarnjem problemu EU, čovjek bi lagano prešao preko svega i ostavio „Evropljane“ da se bave svojim poslom.

Međutim, unutarnji problem EU postao je regionalni, pa čak i interkontinentalni problem, u kojem učestvuju i oni koji „nit' su luk jeli, nit' mirisali“, a ispaštaju narodi koji su, direktno ili indirektno, ranije bili pod čizmom neke od zemalja EU, ili su im se našli na putu ostvarenja želja i težnji.

Suštinski problem EU danas jeste rastući fašizam i ksenofobija; neke zemlje članice u svojim parlamentima poodavno imaju političke stranke koje se otvoreno zalažu za ograničavanje prava migranata i zabranu migracija uopšte, zatim zagovaraju istupanje svojih zemalja iz EU, a potom i otvoreno i praktično grade zidove, kako bi se riješio problem izbjeglica. Ako niste sigurni o čemu pričam, pogledati pod „Švedske demokrate“, „Nacionalni front (Francuska)“, „Stranku danskog naroda“, „Slobodarsku stranku (Holandija)“, te mnoge druge stranke širom Evrope.

Problem, ipak, leži negdje dublje; naime, da sve hoće i može ostati na nekoliko stranaka krajnje desnice ili na nekoliko populista koji zarad vlastite slave „žare i pale“ svoje narode, bilo bi dobro. Ali kada EU, kao institucija, počne slati signale koji liče na vraćanje u neke mračne strane manje-više nedavne prošlosti Evrope, onda čovjeku ne preostaje ništa drugo do da se zapita je li ta EU, zaista, bajna i sjajna kakvom nam je predstavljaju? Ako, pak, ne šalje kontroverzne poruke i signale, a onda ni ne reaguje na odluke i poteze nekih svojih zemalja-članica, koje se graniče sa ludilom.

Osim demagogije i populizma koje na dnevnoj bazi sipaju po nama sa raznih dnevnika, kada su usta svima puna prosperiteta i „zajedničke evropske budućnosti“, na praktičnom, odnosno na nivou djela, EU i neke zemlje-članice nam poručuju nešto potpuno drugačije, evo i šta:

1. Dogovor EU – Turska
Izbjeglice (nekontrolisano) dolaze u EU; jedine države raspoložene da ih prime su, prije svega Njemačka, a manjim dijelom i Švedska. Ostali „zvižduću“ i prave se naivni, nudeći prijem za par hiljada ljudi – a što je, naravno, nedovoljno. Turska je „zamoljena“ da ograniči priliv izbjeglica u Evropu, a zauzvrat im je obećano 3,4 milijarde Eura „pomoći“, te uspostavljanje bezviznog režima za Turke koji žele putovati u EU. Obećano je i otvaranje novih poglavlja za pristupanje Uniji. Dakle, EU ovakvim pristupom i stavom otvoreno i jasno govori da više ne postoje nikakva pravila ili procedure, odnosno da država ne mora ispuniti neke određene (finansijske, političke, ekološke itd.) standarde kako bi došlo do pregovora o pristupanju – dovoljno je da si potreban EU i da oni zavise od tvoje dobre volje i „nagrada“ je tu.

2. Kriminaliziranje volontiranja
Juče smo pisali o planovima EU da volontiranje na grčkim ostrvima kriminalizira, odnosno da humanitarne organizacije i radnike, lokalce koji pomažu i volontere proglasi „krijumčarima“, ukoliko bi se usudili doći i pomoći izbjeglicama koje se - baš poput malog Ajlana Kurdija – dave na plažama. Britanac koji godinama živi na Lezbosu, grčkom ostrvu u neposrednoj blizini turske obale na koje pristaju čamci puni izbjeglica, nazvao je EU „nacistima“, uporedivši trenutnu situaciju sa Drugim Svjetskim Ratom i pokretom otpora. Zaista, da li vama zvuči normalno da neko uopšte pomisli da zabrani da se pomaže ljudima? Ministri unutrašnjih poslova zemalja EU to smatraju primjerenim.

3. Zakoni Danske i Holandije u vezi sa izbjeglicama
Danska planira oduzeti sve pokretnine izbjeglicama i ostaviti im stvari koje ne vrijede više od 1450 USD zajedno. Dakle, ako se danskom policajcu svidi vaš lančić od srebra, prsten ili ćilibarna naušnica – postoji velika vjerovatnoća da će završiti konfiskovani. Zašto? Pa zato da bi „namirili troškove“ boravka izbjeglica u svojoj zemlji. Holandija, pak, planira nešto slično, uz dodatak toga da će izbjeglicama uskratiti sklonište i hranu nakon par sedmica – ukoliko budu odbijeni za azil. Tragično je da je stručno vladino tijelo ustanovilo da je ovakav prijedlog u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Danska i Holandija su neke od bogatijih članica EU, a nejasno je zašto na ovakve sramne odluke nije reagovala Unija, pa makar i kroz osudu najavljene prakse. Da ne zaboravimo – Švicarska će raditi isto što i Danska, no ta zemlja nije u EU.

4. Izjave slovačkih i mađarskih političara, zidovi
Slovački premijer Roberto Fico je izjavio kako će „muslimanima biti teško da se prilagode životu u toj zemlji, jer nema džamija“. Fico je takođe jasno rekao kako njegova zemlja „pomno prati sve muslimane“, nakon napada u Parizu. Mađari i ne moraju pričati – oni su prva država koja je digla ogradu i na taj način fizički spriječila izbjeglice da ulaze u njihovu zemlju. Viktor Orban, mađarski premijer, nakon navedenog poteza je ojačao politički, a njegov rejting je u porastu – što mu je omogućilo da predloži gradnju još jedne ograde, na grčko – makedonsko – bugarskoj granici. Ovo su, dakle, još dvije zemlje-članice EU koje provode politiku koja je direktno suprotna svim tim silnim deklaracijama, poveljama, konvencijama, načelima, pravilima i ostalim dokumentima koje je neka ranija, bolja Evropa donijela. A rušili su Berlinski zid?

5. „Balkanizacija“ Evrope
Kada vam neko kaže da ste glupi, to je, dakako, uvreda. Isto je i sa terminom iz podnaslova, a koji je „hladno“ izrekao bivši državni sekretar za vanjska pitanja Velike Britanije, Denis Macshane, rekavši kako bi „izlaskom VB iz EU dobili Balkanizaciju Evrope, umjesto Evropeizacije Balkana“. Hajde!? I u Wikipediji postoji termin „Balkanizacija“, koji treba označavati fragmentaciju neke države i, kao posljedicu, nekooperativnost novonastalih malih država na tom teritoriju. Ovo je, ako mene pitate, eufemizam za ponašanje plemena, divljaka, koji zaostaju za civilizacijom i društvenim normama. Dakle mi smo ti poznati Balkanci, koje neko treba „prevaspitati“, „preodgojiti“, „dovesti u red“, „civilizovati“, a kako bi bili kao i sv drugi u EU. Možda gospoda zaboravlja da im carstvo počiva na krvlju i kostima miliona Afrikanaca, Indijaca, Pakistanaca, Arapa i ostalih naroda koje su tokom kolonijalnog perioda uništili i pretvorili u roblje? Možda gospoda zaboravlja da su sve te moćne armije mogle, u 24 h, prekinuti sve ratove na našim prostorima i time biti „plemeniti“, umjesto što su pustili ljude da se mlate toljagama četiri godine? Naravno, ne opravdavam bilo koga za bilo šta što se desilo u bivšoj Jugoslaviji, ali ne mogu preći preko činjenice da je neko pio čaj na dvoru dok je istovremeno bio svjestan da se par stotina kilometara od njega dešavao pokolj, masakr, gdje su djeca ginula i ljudi se mrzili. A imao je u džepu rješenje za te probleme. Na koncu – mi smo prolivali svoju krv, nismo tlačili narode oko sebe ili na drugom kraju svijeta i prozvani smo divljacima. Oni koji su porobili i poklali pola svijeta danas pričaju o slobodama i kuju famozne termine poput „Balkanizacije“.

6. Odnos prema BiH
Ova mala zemlja, u kojoj živi oko 3,5 miliona stanovnika, (ne)zvanično je protektorat međunarodne zajednice. Svakog utorka se u zgradi Visokog predstavnika (OHR) sastaju ambasadori svih bitnijih zemalja-članica EU i Rusije (PIC – Vijeće za implementaciju mira), te razgovaraju o „trenutnoj situaciji“ u BiH i u skladu sa zaključcima sastanaka „zauzimaju stavove“. OHR još uvijek ima izvršne ovlasti, što znači da, ako „zagusti“, mogu u zatvor poslati koga im god na pamet padne, ili mu/joj narediti da se ne može više baviti politikom. U međuvremenu, BiH će predati aplikaciju za članstvo u EU, a bez obzira na postojanje „vrhovnog autoriteta“, tj. OHR-a. Istina, EU je reagovala hladno na najavu bh. političara, rekavši kako, eto, još nije vrijeme da se preda aplikacija. A vrijeme je za Tursku da otvori nova poglavlja? EU je, uz pomoć SAD-a, praktično stvorila BiH ovakvu kakva je danas (pogledati pod „Dejton“), da ne bude zabune. I sada svoje čedo tjeraju da trči polomljenih nogu i suznih očiju, tretirajući ga kao i ostalu djecu svoju koja odavno treniraju trčanje i bave se radom u kulturno-umjetničkom društvu. Nije li to, u neku ruku, licemjerno?

Iz šest navedenih poruka EU jasno je da se unutar te zajednice dešavaju procesi za koje samo rijetki znaju kako će završiti. Svako veliko carstvo dođe do svoga kraja prije ili kasnije, a neizvjestan je samo način pada.

Jedini problem Balkanaca je što ruševine (velike) EU mogu i hoće padati njima po glavama, jer su utočište tražili ispred ulaza u stubišta moćnih zemalja – odnosno na pogrešnom mjestu.