Iz tame u svjetlost: Majka, dijete i devet kvadratnih metara

Zvuk disanja. Ekspresionističke slike izgrebanog zida. Sudoper. Svjetlarnik. I šapat riječi: „Vrati se na spavanje“.

Ovako započinje „Soba“, film u kojem petogodišnji Jack (Jacob Tremblay) živi sa svojom majkom Joy (Brie Larson), mladom ženom koja je oteta prije sedam godina, a potom ostala zarobljena u oskudno namještenoj i tijesnoj prigradskoj šupi u svega 9 kvadratnih metara. Za Joy, ovo je zatvor, ali za Jacka, Soba je cijeli svijet koji ide u „svakom smjeru, sve do kraja“.

Više puta silovana i bez pristupa vanjskom svijetu, ona isplanira njihov bijeg od monstruma koji ih je zatvorio. 

Rezervisana, ali opet emotivno raskošna drama, zasnovana na nagrađivanom romanu Emme Donoghue koji je inspirisan sličnim zločinom u stvarnom životu, nije samo jednostavna priča o teroru ili napeta saga o opstanku, iako ima elemenata svakog scenarija. Umjesto toga, Soba je proslava neprobojne veze koja traje čak i pod najnesnosnijim okolnostima između roditelja i djeteta. 

Snaga filma da pogodi publiku leži u delikatno uzvraćenom i vrlo povezanom jezgrovitom odnosu. Zbog toga je ova drama Lennyja Abrahamsona, uprkos malom budžetu, osvojila brojne nagrade i zaradila četiri nominacije na predstojećim Oscarima.

Soba se gledateljima čini velikom, baš kao i Jacku. Od okeana toaletne cisterne u kojoj pluta brod od papira, do pećina ispod kreveta, gdje živi zmija od ljuski jajeta te sigurnosti ormara u kojem spava Jack. 

Ovaj pakao od života Joy je nekako pretvorila u bajku. Malom Jacku je pričala priče o Čudesnoj zemlji i Grofu Monte Cristu, a uspavljivala ga je pjesmom „Big Rock Candy Mountain“. Za Jacka „postoji Soba, postoji vanjski svemir, onda TV planete i onda raj“. 

No, tu je i, kako mu je majka ispričala prvi put, sigurnije utočište u vidu bakine kuće, alternativna stvarnost u koju, navodi, mogu pobjeći, i gdje ga čeka soba njenog djetinjstva.

Vrlo je zanimljivo vidjeti kako se Soba usredotočava na način na koji ljudski duh može nadići fizičke granice te razliku između vanjske i unutrašnje slobode. 

U ranoj fazi filma, naglasak je na nježnjoj intimnosti porodičnog života, umjesto logičnijoj vrištećoj klaustrofobiji. Kasnije se prepušta neprekidnim okolnim otkucajima koji posuđuju nezemaljsku stranu našem vlastitom stranom svijetu. Upravo je taj porodični život izvor i samopouzdanja i uznemirenosti te je doista jedan od najbriljantnije ujednačenih elemenata u filmu. 

Drugi dio priče pokazuje se pravim iskušenjem za Joy. Biti slobodan je jedna stvar. Osjećati se zaista slobodnim je sasvim druga. Joy ima problema ponovno se prilagoditi prošlom životu, a Jack spremno prihvata žurbu ovog proširenog svemira. On cvjeta šireći iskustva (ipak je sada petogodišnjak, on „zna sve“), dok ona pravi korak unazad pretvarajući se u potrebito, pa čak i mrzovoljno dijete. 

Što se tiče nastupa, Brie Larson i Jacob Tremblay su ništa manje nego savršeni. Rastuća indie kraljica je izvrsna u prenošenju mučne bijede svog života: napregnutom prikrivanju istine od svog sina, ili radije napregnutom ponašanju kao da istina ne postoji, jer bi je bilo nemoguće objasniti. Tremblay je također sjajan sa onim osnovnim dječijim spokojem. Uglavnom se čini sretnim i sigurno ne razumije šta se dešava noću kada je u ormaru. Ništa više ne podliježe tugi i strahu od druge djece izvana. Jack je zadovoljan Sobom, kao svojim cijelim svijetom. On je prihvata kao što mi prihvatamo naš svijet.

Film poteže i neka velika pitanja. Šta nas definiše osobom? Šta nam zaista treba da bi živjeli? Šta se dešava kada svi tvoji problemi nestanu, ali zadovoljstvo ustraje u tome da stvarnost bude iluzija? I šta roditelj treba činiti kada dijete preraste potrebu za njim? 

Na kraju, s pravom smo još jednom ostavljeni sa majkom i djetetom. Zajedno, u stanju su da zatvore vrata prošlosti i pogledaju u budućnost koja je spoznajuća.