Pogledao sam Mrsku osmorku i ubijeđen sam da se neko poput Tarantina nikada više neće roditi

Wyoming, nekoliko godina nakon završetka Civilnog rata. Grupa stranaca ostane zarobljena u brvnari tokom snježne mećave. Loša kafa i neugodni kratki razgovori samo su početak njihovih problema. Postoje naznake da jedan ili više njih planira nešto gnusno. I tako počinje duga, teška noć u kojoj baš niko nije siguran.

Nakon veoma praćenog curenja scenarija „Mrske osmorke“ Quentina Tarantina u januaru 2014., slavni filmadžija prijetio je odustajanjem od filma. Ipak, pozitivna reakcija potaknula je reditelja da nastavi sa projektom, sa tek nekoliko manjih promjena u odnosu na pomenutu verziju. 

Rezultat je jedan od Tarantinovih najljepših i najintimnijih filmova do sada. Film koji će u isto vrijeme podjednako zadovoljiti njegovu lojalnu publiku i filmofile. Scenarij je elegantan i vješt te se savršeno spaja sa oštrom kinematografijom (Robert Richardson), kao i nastupima talentirane ekipe glumačkih veterana. 

Nekim gledateljima možda će predstavljati prepreku sjediti više od 170 minuta, ali se film kreće u dosta živom tempu, što je dokaz uspjeha ovog miksa komedije i drame, koji se, većinom, odvija u samo jednoj prostoriji.

Lovac na glave John „Vješalac“ Ruth (Kurt Russell sa veličanstvenim brkovima) vodi svoju zatvorenicu, zlobnu i aljkavu Daisy Domergue (Jennifer Jason Leigh) u Red Rock. Odlučan je u namjeri da je održi živom kako bi bila propisno obješena kada dođu tamo. Ruth pristane povesti još jednog lovca na glave, majora Marquisa Warrena (Samuel L. Jackson), a potom i Chrisa Mannixa (izvrsni Walton Goggins), koji tvrdi da je novi šerif u Red Rocku. Vrijeme se pogoršava, stiže strašna mećava i svi završe u Minnienoj gostionici, utočištu od nevremena. Nekoliko stranaca već je tamo. Tajni i pomalo zagonetni Meksikanac (Demian Bichir), bivši general Konfederacije (Bruce Dern), samozadovoljni i dekadentni britanski vješalac (Tim Roth u ulozi Christopha Waltza) te lakonski kauboj (Michael Madsen u poznatom psihopatskom izdanju). 

Gledatelji koji se nadaju grandioznoj priči, kao u „Ubij Billa“ ili „Oslobođeni Django“, mogli bi Mrsku osmorku smatrati kao jedno od Tarantinovih suzdržanijih iskustava, film koji živi ili umire zavisno od toga da li isti žele gledati holivudske ikone kako razmjenjuju duhovite opaske u doba Civilnog rata. Iznad svega, Mrska osmorka je detektivska priča koja prisiljava Vješatelja (kao i publiku) da otkrije ko govori istinu, a ko bi mogao imati skrivene motive.

U tom smislu, film se ne oslanja na spektakl zabavljanja. Umjesto toga, Tarantino ima bogati skup intrigantnih likova, svaki vođen ličnim motivima. On ih stavlja u relativno banalno mjesto i gleda kako iskre lete na sve strane.

Posebno se izdvaja Samuel L. Jackson, koji „krade svaku scenu“ i predstavlja suštinski primjer Tarantinovog uspjeha u svom najvećem izazovu: učiniti „mrske“ zločince simpatičnim.

Bitno je naglasiti kako se Tarantino sudržava da ne pobjegne od svog naslova „Mrska osmorka“, izbjegavajući nepotrebne sitne uloge, uvođenje moderne muzike i ostale stvari koje su, za pojedine, umanjile vrijednost rediteljevih prethodnih djela (posebno Oslobođenog Djanga). 

Umjesto toga, najnoviji film je jednostavna karakterna drama sa bogatim dijalogom, značajnim konfrontacijama, nezaboravnim nastupima i bezobraznim šalama. Tu je tradicionalno mnogo krvi, nasilja i vulgarnosti, elemenata koji neće biti po ukusu lako uvredljivih gledatelja. Sve na što smo i navikli, u principu. 

Priča o misteriji i njena razlika od klasičnog westerna polako nestaje do kraja djela, samljevena sadističkom vizijom. To je Tarantino. Kako (bukvalno) raznosi ljudske mozgove u filmu, tako želi raznijeti i naše umove. 

Mrska osmorka jedan je od najboljih uradaka u 2015. godini. Nešto što samo Tarantino može napraviti, a on je to napravio ponovno.