Ništa nije nerazumno u Nerazumnom čovjeku
Nerazuman čovjek vrlo lako bi mogao biti jedan od najuznemirujućih filmova čuvenog Woodyja Allena u novijem periodu. Radi se o vrlo mračnoj priči ispričanoj na svjež i razigran način.
Film se na prvu, sa laganim jazzom i bogato obojenom kinematografijom jeseni na Rhode Islandu, čini kao tipična kasna Allenovska komedija. Istina, glavni lik Abe (Joaquin Phoenix) je iscrpljeni profesor filozofije koji je dotakao dno života, ali, barem isprva, njegova tjeskoba se čini zabavnom. Ima reputaciju ženskaroša. Ozbiljno priča o Kantu i Heideggeru, ali svom odjeljenju govori da ih pokušava naučiti kako je „filozofija verbalna masturbacija“.
Abe je toliko rastrojen da čak ne može biti „dobar“ u krevetu sa lijepom Ritom (Parker Posey), udatom profesoricom koja mu se udvara. Razvija prijateljstvo sa zrelom mladom studenticom Jill (Emma Stone), ali je njihova veza u početku strogo platonska. Smisao za životom mu se vraća tek nakon što prihvati izazov da počini savršeno ubistvo, za koje je siguran da će koristiti čovječanstvu i zbog kojeg neće biti uhvaćen.
Nerazuman čovjek se razvija u tako bezbrižnom tempu da je potrebno vrijeme da shvatimo kako je vrlo malo šala ovdje. Stone je dala živahan nastup, dok je Posey u sasvim dobrom komičnom raspoloženju kao udata žena očajna za bilo čim što će joj pružiti uzbuđenje.
Phoenix, sa druge strane, ulozi pruža dovoljno slomljenog šarma da se iskupi za Abeovo hronično samosažaljenje. On ignoriše 'allenovski' šablon govora i nervoznu energiju, čime profesoru daje malo tereta. Jill je ta s kojom osjećate rediteljevu vitalnost, da ne govorimo savjest.
Velika pitanja filozofije, morala i slučajnosti ili smisla postojanja, koja se redovno pojavljuju u njegovom radu, prisutna su i ovdje, mada više na razigran, nego dubok način, kao što to čini zlobna ambivalentnost ka akademskoj zajednici.
Slično poput njegovih „Zločina i prijestupa“ te „Završnog udarca“, Woody ovdje crpi motivaciju iz romana „Zločin i kazna“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. No, Nerazuman čovjek ima elemente koji podsjećaju na veliki broj njegovih filmova, dajući nježan miris nostalgije, dok u isto vrijeme ostaje snažan, intelektualno privlačan, pa čak i mladolik.
Ista priča koju Allen propovijeda mogla se načiniti kao tragedija u malom gradiću ili film noir. Umjesto toga, Allen se drži svijetlog tona. Kao da reditelj zna iz gorkog iskustva da će publika ustuknuti ako se previše uozbilji pa je stoga pokušao upakovati jedan od svojih najpesimističnijih filmova kao romantičnu komediju.
U 81. godini života pokazuje da je i dalje samoreferencijalan više od bilo kojeg drugog reditelja. Krajnji rezultat je šarmantan, ali i malo zastrašujući.
Nerazuman čovjek je Allenov film, isti stari Woody, ali još uvijek zabavan sa neočekivanom dubinom i zagrizom.