Vlasnik najbolje sarajevske ćevabdžinice otkrio sa čim nikad ne jede ćevape
U petak, 1. maja slavimo Praznik rada. Za Hrvate to predstavlja pravi mali predah od svakodnevice i znači samo jedno, neradni dan, produženi vikend i bijeg iz grada na neko mirnije mjesto ili u prirodu. Praznik rada tradicionalno se kod nas proslavlja uz druženje s obitelji i prijateljima, kao i vrhunski roštilj ili grah te dobru atmosferu na otvorenom.
Godinama je scenarij vrlo sličan, ljudi se okupljaju u prirodi, uz rijeke, jezera, na izletištima ili kod vikendica, gdje uz ugodno druženje i hladno pivo pale roštilj i uživaju već od ranog jutra. Iako se u pojedinim mjestima pravi i grah, roštilj je i dalje najčešća opcija, još ako nas uz to dočeka lijepo i toplo proljetno vrijeme, gdje ćete većeg gušta.
Što se tiče samog roštilja, ovisno o osobnim preferencijama tu se mogu naći razno razni komadi mesa, ali i povrća. Prevrću se tako i kotleti, panceta, svinjski vrat, piletina, ali ipak sočni ćevapi su obavezni u svakom slučaju. Pravilo je za mnoge jasno, bez obzira na raznoliku ponudu, bez ćevapa nema ni roštilja.
Ključ za savršene ćevape
Upravo o toj balkanskoj deliciji govorio je svojedobno i Haris Memeti, vlasnik poznate sarajevske ćevabdžinice “Željo”, koja posluje još od davne 1968. godine. Njegovo mjesto kroz desetljeća je postalo prava ‘institucija’, a gotovo da nema onih koji nisu probali ove nadaleko čuvene ‘Željine ćevape’.
Kako je vrlo često govorio i sam vlasnik, u njegovoj ćevabdžinici su sjedili i jeli svi, “od bogatijih do onih malo manje imućnih, od umjetnika, sportaša, političara i brojnih drugih”. Među poznatijima koje se spominje su Robert Prosinečki, braća Mamić, Slaven Bilić sa reprezentativcima, zatim Severina, Tony Cetinski, kao i političari poput Stipe Mesića i Kolinde Grabar-Kitarović.
Memeti je u više navrata naglašavao da tajna dobrih ćevapa nije samo u receptu, nego u cijelom procesu: “Tajna je, naravno, u kvalitetnim sastojcima, pravoj temperaturi pečenja i pravilnom okretanju mesa, ali najvažnije je da to rade ljudi koji znaju posao i koji ga rade s ljubavlju”, često je isticao.
No, jednako važan dio priče nije samo kako se ćevapi pripremaju, nego i kako se jedu, tvrdi on. “Naša preporuka je da se jedu prstima, bez vilica i noževa. Pribor za jelo je nepotreban ‘posrednik’ u jedenju ćevapa i s njime nije isti okus ove mesne delicije”.
Uz to dolazi i još jedno nepisano pravilo, a to je da pravi ćevapi ne postoje bez luka: “Od priloga ide svakako kajmak, a Hrvati i Slovenci vole i ajvar, što isto može proći”. Ipak naglašava da dvije stvari nikako ne idu uz ćevape, a mnogima su čest dodatak. “Uz prave ćevape NIKAKO ne bih preporučio majonezu i kečap, to jednostavno ne ide skupa”, zaključio je.