Sve oči su uperene u vjerne saveznike Irana, svijetu prijeti najveći poremećaj u povijesti
Postaje li Crveno more nova, gotovo ključna točka izraelsko-američke avanture u Iranu, pogotovo kada je u pitanju globalna energetska kriza koja bi mogla izazvati nestašice nafte i plina te posljedično dovesti do svjetske ekonomske recesije?
Nakon gotovo mjesec dana rata na Bliskom istoku u sukobe su se na strani Iranaca uključili njihovi najvjerniji saveznici, Hutisti iz Jemena, što se očekivalo još od početka prvih napada. Naime, Huti na svojem ciljniku drže Crveno more, jedan od glavnih, ako ne i ključnih pomorskih putova – spoj sa Sueskim kanalom i Indijskim oceanom preko tjesnaca Bab el-Mandeb, koji će postati krucijalna poluga pritiska, a oni ionako već mjesecima gađaju zapadne brodove koji prolaze tim uskim morem. Crveno more tako postaje tanka crvena linija bliskoistočnog sukoba koji je ulaskom Huta dodatno eskalirao te pokazao da se rat, unatoč stalnim sumanutim “optimističnim” najavama američkog predsjednika Donalda Trumpa o završetku i mirovnim pregovorima, ne samo da ne smiruje, nego se i širi. Pritom kolateralne žrtve postaju zemlje Europe i Azije.
Ulazak Huta u rat predstavlja novu prijetnju globalnom brodarstvu: osim zatvorenog Hormuškog tjesnaca, napadnute bi mogle biti i tankerske rute u Crvenom moru i oko Arapskog poluotoka. Huti su već najavili napade na Izrael, ali mogu se očekivati i na američku flotu koja se nalazi u regiji. Naime, nakon što je Iran praktički zatvorio i onemogućio prolazak kroz Hormuški tjesnac, kroz koji je donedavno išlo otprilike 25 posto svjetske trgovine naftom i 20 posto plinom, zatvaranjem prolaza Bab el-Mandeb, koji spaja Crveno more s Indijskim oceanom, protok globalne trgovine naftom smanjio bi se, prema Associated Pressu, otprilike za 12 posto, a neki navode i 15 posto. Ugroženo je i oko 40 posto kontejnerskog prometa koji prolazi kroz Sueski kanal na putu iz Europe prema Aziji i obratno. Daljnji napadi mogli bi dovesti do daljnjeg porasta cijene nafte i izazvati novu energetsku krizu. Govori se da bi cijena nafte mogla biti veća od 120 do 130 dolara za barel, a ako se rat nastavi i oba tjesnaca budu neprohodna, neki zloguki analitičari govore i o ekstremnom scenariju – 200 dolara po barelu. Ako se istodobno blokiraju i Bab el-Mandeb i Hormuški tjesnac, svijet bi se mogao suočiti s najvećim poremećajem opskrbe u povijesti. Stručnjaci smatraju da bi cijene u ovom scenariju mogle porasti na 200 dolara po barelu ili više, što bi mnoge ekonomije bacilo na koljena. Nakon zatvaranja Hormuza Saudijska Arabija snašla se i ponovno osposobila svoju luku i terminal Janbo al-Bahr, napravljenu u vrijeme iračko-iranskog rata 80-ih godina 20. stoljeća, na Crvenom moru, preko kojeg su ponovno pojačali izvoz nafte. No, ako bi došlo do zatvaranja Bab el-Mandeba, i taj saudijski manevar bi se izjalovio. Dodatno bi nastradala u prvom redu azijska tržišta, poglavito Indija, Kina, Južna Koreja i Japan kao najvažniji kupci saudijske, odnosno zaljevske nafte, a i Europa bi vjerojatno strepjela zbog nesigurnog prolaska Suezom. Osim zatvaranja tjesnaca Bab el-Mandeb, nitko nije siguran da Hutisti u nekom trenutku ne bi gađali i taj saudijski terminal, kao i njihov naftovod Istok – Zapad, čime bi se, javlja BBC, deficit nafte povećao s deset milijuna barela dnevno na čak 13 do 15 milijuna barela dnevno.
Uz to, povećavaju se troškovi dostave i promjene u logističkim rutama. Naime, ako bi se zakomplicirao prolazak najvažnijom pomorskom žilom kucavicom za kontejnerski i tankerski prijevoz, čiji je spoj sa Sredozemnim morem kroz Sueski kanal, promet bi bio obustavljen i to bi natjeralo brodare (mnogi ionako već koriste tu rutu) da ponovno plove oko Afrike, odnosno Rta Dobre nade. To bi izazvalo znatna poskupljenja samog prometa, ali i podiglo cijene proizvoda te povećalo stope osiguranja za brodarske tvrtke. S druge strane, pojačao bi se pritisak preko arktičke rute, što bi moglo izazvati dodatne političke reperkusije zbog mnogih neriješenih državnopravnih pitanja na tom području. Trump bi, pak, ponovno mogao zaigrati na grenlandsku kartu, bez obzira na to što ne zna kako se izvući iz rata u koji ga je bezglavo gurnuo Benjamin Netanyahu. Sve to bi značajno pritisnulo globalna tržišta i neizravno utjecalo na gospodarstva zemalja koje nisu izravno uključene u sukob na Bliskom istoku, od Europe do Kine, Indije i Japana.
Uključenost Hutista pojačava posredničku prirodu sukoba: Iran može vršiti pritisak na Izrael neizravno, putem svojih savezničkih snaga, koliko god se one možda u ovom trenutku činile slabe ili nedovoljno aktivne – Hezbolaha u Libanonu, proiranskih snaga u Siriji, šijitskih milicija u Iraku i Hutista u Jemenu. Angažman Hutista, prema mišljenju nekih zapadnih vojnih stručnjaka, otežava i najavljeno moguće kopneno iskrcavanje američke vojske na iranski otok Harg, glavno naftno središte Irana. Ova mreža frontova komplicira izraelsko-američko strateško planiranje daljnjeg rata protiv Irana, dovodi do daljnjeg širenja sukoba te produljuje rat. Teško je predvidjeti kada bi se on mogao okončati, pogotovo jer su se sada pojavile informacije da je Iran ispalio ili mu je uništena samo trećina njegovih raketnih resursa, odnosno projektila. Analitičar Michael Knights iz Washingtonskog instituta za Bliski istok izjavio je za BBC da su Hutisti, bez obzira na Iran, izgradili vrlo nezavisan status i položaj te više ne ovise toliko o Iranu. Proučavajući Hutiste, Knights je zaključio da bi oni “preživjeli i pad režima u Iranu i nestanak Hezbolaha” te bi “postali posljednji oslonac islamske revolucije s jemenskim koloritom”.