18 miliona ljudi na ivici evakuaciјe koјa može postati ljudska katastrofa

Iran je teško pogođen sušom, do te mjere da je predsjednik Masud Pezeškijan najavio moguću evakuaciju višemilionskog Teherana ako do kraja novembra ne padne kiša. Priroda sada radi ono što sankcije i zračni napadi nisu uspjeli, piše američki Forbes.

Teheran je u stalnoj nestašici vode, a pola Irana nije vidjelo ni kap kiše od ljeta. „Neka Bog zaštiti ovu zemlju od neprijatelja, od suše, od laži“, natpis je perzijskog kralja Darija Velikog uklesan u kamen prije više od 2.000 godina.

Teška godina

Iran je posljednjih mjeseci pod ogromnim pritiskom – predsjednik SAD-a Donald Trump, u svom drugom mandatu, obnovio je i proširio politiku „maksimalnog pritiska“ na Iran, pozivajući saveznike da se ujedine u ekonomskom i diplomatskom pritisku. Podržao je Izrael kada je premijer Benjamin Netanyahu pokrenuo najveće vojne napade na Iran u modernoj historiji, rizikujući širi rat. Savjet bezbjednosti ponovo je uveo teške sankcije Iranu. Ipak, najteži udarac teheranskom režimu stigao je s neba – kiša je jednostavno nestala.

Iran se sada suočava s posljedicama prekomjerne potrošnje i isušivanja riječnih bazena koji su nekada služili kao strateška rezerva. Zemlja je već šestu godinu zaredom u suši. U nekim većim gradovima uvedena su ograničenja vodosnabdijevanja, smanjen je pritisak u cijevima, a najavljuje se i dodatno racionaliziranje vode – pa čak i moguća evakuacija stanovništva.

Teheran, s populacijom od oko 15 miliona ljudi, nalazi se u tako teškoj situaciji da se razmatra djelimična evakuacija. Ova kriza nije pala s neba, već je posljedica decenija prekomjernog crpljenja vode – mnogo više nego što priroda može nadoknaditi, piše iranski ekolog, naučnik i aktivista Kaveh Madani za Forbes.

Ignorisanje stručnjaka

Iran je oduvijek bio suha zemlja, ali su njegove rezerve vode sada ozbiljno iscrpljene zbog decenija prekomjerne upotrebe, neefikasnog navodnjavanja i loše održavane infrastrukture, piše Deutsche Welle. Svake godine izgubi se oko 16 kubnih kilometara vode, navodi naučnik Mohamed Džavad Turijan sa Univerziteta u Štutgartu. Jedan kubni kilometar iznosi oko milijardu tona vode.

„To znači da Iran gubi količinu vode veličine Bodenskog jezera gotovo svake tri godine“, kaže Turijan, koautor studije o iranskoj vodnoj krizi objavljene 2022. u časopisu Nature.

Stručnjaci već decenijama upozoravaju na nadolazeću katastrofu, piše Foreign Policy, ali su njihovi glasovi sistematski ignorisani i potiskivani. Prema nezvaničnim podacima koje navodi taj medij, do 35% vode u Teheranu izgubi se zbog curenja cijevi.

Glavni grad već mjesecima ostaje bez vode. Potrošnja je smanjena za 12% tokom sedam mjeseci, ali to i dalje nije dovoljno – cilj je smanjenje od 20% kako bi se obezbijedilo vodosnabdijevanje do zime. Teheran ima oko 10 miliona stanovnika, a još 18 miliona živi u širem metropolitanskom području.

Kako su bunari presušili, a farme propale, milioni ljudi preselili su se na periferiju glavnog grada. Teheran se širi dok mu vodovodna mreža ostaje zastarjela i dotrajala, a veliki dio vode se gubi tokom prenosa. Bogatije zgrade imaju rezervoare i pumpe na krovovima, dok su slavine u siromašnijim četvrtima često potpuno suhe.

„Nismo imali vodu tri dana. Pritisak je bio toliko nizak da ništa nije izlazilo iz slavine“, rekao je jedan stanovnik Teherana za NBC News.

Vlasti preporučuju kupovinu cisterni i pumpi, ali većina stanovnika to ne može priuštiti. Prije samo dvije sedmice rezerve vode za glavni grad pale su na pet posto.

90% vode odlazi na poljoprivredu

Decenijama su iranske vlasti tretirale vodu kao neograničen resurs. Promovisale su intenzivnu, navodnjavanu poljoprivredu u najsušnijim dijelovima zemlje, u ime samodovoljnosti i neovisnosti od uvoza hrane. I voda i električna energija bile su visoko subvencionisane, što je dovelo do rasipanja i iscrpljivanja podzemnih zaliha.

Vlasti su se hvalile izgradnjom brana – simbola nacionalnog ponosa i moći – s ciljem da se iskoristi svaka kap vode, piše Madani. Taj pristup dodatno se pogoršao tokom međunarodnih sankcija, kada je Iran, izoliran i pod pritiskom, udvostručio svoju „ekonomiju otpora“, iscrpljujući vlastite resurse.

Neprijateljske bombe nisu bile potrebne – pod spoljnim pritiskom, Iran je sam uništio svoje strateške zalihe vode.

Ovakva duga i intenzivna suša mogla bi paralizirati bilo koji sistem, ali problem Irana je to što se nije pripremio. Klimatske promjene ne mogu biti izgovor za neaktivnost vlasti, naročito kada su naučnici već predviđali ovakve ekstremne situacije, upozorava Madani.

Spoljni neprijatelji, suša i laži – odnosno izostanak javne rasprave o korištenju vode – doveli su Iran u goru poziciju nego što su Trump i Netanyahu mogli i zamisliti.

Iran će jednog dana možda biti oslobođen sankcija, ali će ostati s urušenim sistemom vodosnabdijevanja i narušenim povjerenjem građana, koji su godinama bili uskraćeni za tačne informacije o stanju zaliha.

Sada, kada je kriza postala očigledna, stručnjaci napokon dobijaju prostor u iranskim medijima. Madani smatra da bi rješenje bilo postepeno ukidanje najvodo-intenzivnije poljoprivredne proizvodnje i smanjenje subvencija za vodu i energiju. Prema podacima Deutsche Wellea, čak 80 do 90% vode u Iranu troši se u poljoprivredi. Kriza bi se mogla ublažiti preusmjeravanjem na kulture pogodnije za sušnije uslove i uvođenjem efikasnijih sistema navodnjavanja.

(Telegraf.rs / Jutarnji list)