Medicinska sestra otkriva: 7 najčešćih stvari za kojima su ljudi žalili na samrtnoj postelji
Medicinska sestra, poznata samo kao Laura M, radila je u palijativnoj njezi petnaest godina, podržavajući ljude dok su se nalazili na pragu između ovog i narednog života, piše Daily Mail.
Prema portalu Everyday Health Tips, Laura—čija lokacija nije otkrivena—shvatila je da njena uloga u posljednjim trenucima njenih pacijenata nije bila samo da im obezbijedi udobnost i popuni dokumentaciju, već i da ih sluša.
Inspirisana time, počela je zapisivati njihove strahove, snove, razmišljanja i žaljenja, i shvatila je da se oni uglavnom uklapaju u sedam kategorija.
Tokom petnaest godina i više od tristo smrti, slušala je ista priznanja, žaljenja i otkrića — različiti glasovi, iste istine.
Njene bilješke otkrivaju nešto što je istovremeno jezivo i ohrabrujuće: većina ljudi se ne boji smrti. Oni se boje toga da nisu zaista živjeli.
Svi mi trčimo za nečim — uspjehom, kontrolom, pažnjom — ali svaka trka završava u tišini.
Ono što je važno jeste koga smo voljeli i kako smo se pojavljivali dok smo još trčali.“
Blog zatim prolazi kroz sedam tema i predlaže jednostavne korake koje ljudi mogu početi primjenjivati odmah kako ne bi doživjeli iste trenutke bolne jasnoće kad dođe njihov čas.
1. „Trebao/la sam voljeti više — i drugačije“
Jedna smrt koju Laura posebno pamti je smrt heroja iz Drugog svjetskog rata, Georgea, 92, koji je bio udaljen od svog brata četrdeset godina.
Iako razlog njihovog sukoba nikada nije otkriven, sjeća se kako joj je šapnuo: „Dobio sam raspravu, ali sam izgubio cijeli život.“
Pouka je da niko ne umire poželjevši da je bio tvrđi. Ljudi zapravo žale trenutke kada su odlučili ne biti ljubazni.
Kako izbjeći takvo žaljenje? Thomas Blake, autor Everyday Health Tips, predlaže:
„Pošalji poruku. Nazovi. Ne čekaj sahranu da kažeš ono što ljubav traži sada.“
2. „Štedio/la sam svoju radost za kasnije — a kasnije nikada nije došlo“
Laura tvrdi da joj je jedan penzionisani inženjer rekao: „Toliko sam se bojao siromaštva da sam postao bogat u strahu.“
Prema Blakeu, umro je tri mjeseca nakon penzionisanja i nikada nije uspio potrošiti ušteđevinu koju je skupljao cijeli život.
„Svi mi odgađamo sreću: poslije povišice, selidbe, prekretnice. Ali život ne poštuje te rokove“, piše Blake, dodajući da riječi tog inženjera trebaju biti poticaj da radost postane tvoja svakodnevica, a ne nagrada.
3. „Oprost me oslobodio više nego kiseonik“
Za neke ljude držanje ljutnje postaje način života — bijes koji tinja kao gorivo svakodnevnice.
Ali Laura je otkrila da, kada se smrt približava, oprost može postati lakši.
Blake piše da je jedna pacijentica odlučila oprostiti svom udaljenom sinu jer „nije mogla umrijeti ljuta“ — i preminula je samo pola sata nakon njihovog neočekivanog pomirenja.
To, dodaje on, pokazuje da neopraštanje ne kažnjava druge — ono truje tebe.
Ako se boriš s prošlom izdajući, Blake savjetuje pisanje pisma oprosta kako bi se ove toksične emocije izbacile iz sistema.
„Mir nije nagrada. Mir je oslobađanje,“ kaže on.
4. „Najbolje stvari u životu bile su besplatne — a ja sam bio/la previše zauzet/a da ih primijetim“
Laura je primijetila da se ljudi u posljednjim trenucima ne prisjećaju uspjeha ni posjeda.
Blake piše da zapravo govore da će im nedostajati: „miris kiše, zvuk ptica, dah mog psa ujutro.“
Navodi i da joj je jedan direktor rekao: „Zamijenio sam biti zauzet s biti živ.“
Da bi se izbjegla ovakva sudbina, on predlaže da se na jedan dan isključiš od tehnologije i „prebrojiš koliko te trenutaka nasmije bez ekrana i novca“.
5. „Žaljenje je najteža stvar koju možeš nositi“
Mnogi stariji ljudi reći će ti da je bolje žaliti ono što si uradio/la nego ono što nisi — i to je tema koja se pojavljuje i u Laurinim iskustvima.
Blake tvrdi da mu je jedan pacijent rekao: „Nisam žalio što sam pogriješio — žalio sam što se nikada nisam usudio pokušati.“
Iako je teško natjerati se da probaš nove stvari ili zakoračiš u nepoznato, postoji način da otkriješ koji bi te „šta ako“ najviše boljeli na kraju života.
Pokušaj napisati tri stvari za koje bi najviše žalio/la da ne uradiš — a zatim preduzmi prvi korak ka jednoj od njih prije kraja sedmice.
6. „Prisutnost je najveći poklon koji možeš dati“
Možda misliš da je zvuk ravne linije na monitoru najtužniji zvuk u hospiciju, ali Laura tvrdi da je to zapravo „telefon koji vibrira pored prazne stolice“.
Jedan otac joj je rekao da ga najviše muči nedostatak pažnje koju je davao svojim voljenima, čak i kada su bili pod istim krovom.
Rekao je: „Uvijek sam bio negdje drugo — čak i kad sam bio kod kuće.“
Blake dodaje: „Rasijanost je moderna bolest živih; skrolamo kroz život kao da je proba.“
Da se izbjegnu ovakva žaljenja, spusti telefon i budi u trenutku: slušaj zaista, uživaj u obrocima i aktivnostima bez distrakcija.
Dodaje: „Jednog dana neko će dati sve da se sjeti trenutka u kojem si bio samo napola prisutan.“
7. „Mir dolazi kad prestaneš glumiti“
Posljednje žaljenje koje je Laura primijetila bilo je da su ljudi proveli živote pretvarajući se da su neko drugi — ono što su oni ili drugi mislili da bi trebali biti.
Sjeća se žene koja je skinula periku i rekla: „Napokon, završila sam s pretvaranjem.“
Blake kaže da je vrijeme da pustiš ljude da vide pravog tebe i da prestaneš da se plašiš autentičnosti — jer je to ono što život čini zaista ispunjenim.