Paradoks šutnje: Srbin Marković brani Gazu, a Zukorlić u vladi Srbije polu-šuti

U trenutku kada se u Gazi ruše bolnice i škole, kada ljudi bez hrane i vode preživljavaju pod opsadom, iz Srbije dolazi nevjerovatna priča o hrabrosti i sramoti. Jedan student iz Beograda, Ognjen Marković, likovni umjetnik s Fakulteta likovnih umjetnosti, odlučio je da krene put Gaze.

Pridružio se humanitarnoj flotili Sumud, formiranoj sa ciljem da probije blokadu i dostavi pomoć narodu kojem prijeti istrebljenje. Ognjen je znao šta ga čeka. Bio je svjestan da će izraelska mornarica presresti brod, da će ga najvjerovatnije uhapsiti, da rizikuje život. Ali odlučio je da to uradi, jer kako je sam rekao, „neutralnost pred zločinom nije opcija“. Snimio je video u trenutku kada je brod zaustavljen:

„Ako gledate ovu poruku, znači da sam presretnut i pritvoren. Pozivam vas da izvršite pritisak na vlast u Srbiji da me zaštiti i da prestane saučesništvo u genocidu.“

Njegov čin, možda nesavršen i pun rizika, ali čist, govori više od hiljadu političkih govora.

A dok se jedan obični student iz Srbije izlaže smrtnoj opasnosti da pokaže solidarnost, u Beogradu sjedi Usame Zukorlić. Ministar bez portfelja. Funkcija bez resora, bez ikakve realne moći, stvorena da zadovolji političke apetite. Sinekura.

Tu se krije ironija: Zukorlić je sin uglednog vjerskog lidera i Palestinke, čovjek koji bi po svemu trebao biti moralna spona između Srbije i naroda Gaze. Ali on ćuti. Ne postavlja pitanja Vučiću. Ne pita zašto se sastaje s izraelskim liderima dok granate padaju na Gazu. Ne traži da se obustavi izvoz oružja. Nije ni pokušao da makar simbolički uslovi svoju podršku vladi. Njegova šutnja nije prazna – ona je glasna. Ona je izbor. I taj izbor znači stajati uz vlast koja podržava one što bombarduju narod njegove majke.

I zato danas djeluje skoro groteskno: jedan obični Srbin, bez političke funkcije i privilegija, polaže život za Gazu. A Zukorlić, Palestinac po majci, polaže ideale na oltar Vučićeve vlasti. Čak bi se moglo reći – on je samo „polu-Zukorlić“, jer je daleko od očevog integriteta, i „polu-Palestinac“, jer se ponaša kao da s Palestinom nema nikakve veze. Ali zato je 100% uz Vučića. Pola krvi, pola identiteta – ali punokrvna lojalnost vlasti.

Ima li veće ironije od toga? Šta bi rekli njegovi roditelji da su živi? Otac, poznat kao čovjek koji je znao reći „ne“ kada su principi u pitanju. Majka, Palestinka, iz naroda koji decenijama krvari. Bi li ikada mogli razumjeti sina koji šuti dok njihova domovina Pelestina nestaje u genocidu? Bi lishvatili da je njihov nasljednik odlučio da karijeru gradi na šutnji bez portfelja, a ne na dostojanstvu?

Srbija danas balansira između profita i morala. Dok izvozi oružje, ne šalje humanitarnu pomoć. Dok ne izražava zabrinutost za civilne žrtve, srdačno se rukuje s izraelskim zvaničnicima. To nije politika, to je licemjerje. I svi koji su dio tog sistema – uključujući (polu)Zukorlića – postaju njegovi saučesnici.

Između Ognjena Markovića Srbina i Usamea (polu) Zukorlića leži kontrast koji govori sve. Na jednoj strani student, bez zaštite i privilegija, koji odlučuje da rizikuje život da bi stao uz potlačene. Na drugoj strani ministar bez portfelja, (polu) Palestinac po krvi, koji odlučuje da šuti da bi zadržao stolicu. To je priča o hrabrosti i izdaji, o vrijednostima i privilegijama, o tome šta znači imati ime i porijeklo – i šta znači izgubiti savjest. Teško je danas biti (pravi)čovek a to Ognjen jeste!