Mogući pad režima prijeti građanskim ratom u Iranu, a produženi sukob ide u prilog samo jednoj sili

Rat Izraela i Irana, koji je počeo u petak 13. juna, ne jenjava. Raketiranja su sve žešća i sve češće su na meti civilni ciljevi. Ovaj sukob iščekivao se praktički od oktobra 2023. godine kada su teroristi Hamasa napali pogranična područja Izraela uz pojas Gaze, a Iran je odmah osumnjičen da stoji iza njega.

Pripreme za izraelski napad trajale su praktički cijelo to vrijeme. Otad je Hamas kao iranski saveznik desetkovan, udarna šaka Irana na Bliskom istoku, Hezbolah, je devastiran, pao je režim Bašara al-Asada u Siriji, u SAD-u je došlo do smjene u Bijeloj kući i premijer Benjamin Netanyahu je zaključio da je sada došao trenutak.

Je li režim ugrožen?

Pitanje je, naravno, šta se može dalje očekivati i šta ovaj rat može iznjedriti na Bliskom istoku, ali i šire. Pitanja je puno - hoće li se u sukob uključiti SAD, što bi izraelski premijer Benjamin Netanyahu želio i konačno otvoreno poziva Donalda Trumpa da se priključi. Iran je najavio da na meti već ima američke baze na Bliskom istoku. Podsjetimo da je Trump već u svom prvom mandatu zamalo izazvao rat s Iranom, u čemu su ga spriječili u Pentagonu, a i nedavno im je prijetio. No, Iranu bi u tom slučaju odgovaralo da se zapali cijeli Bliski istok te da u rat uđu arapske države iz regije, koje Teheran ionako poziva na "muslimansko jedinstvo" te da zajednički unište Izrael, iako tome, čini se, dobar dio tih zemalja nije sklon. Možda nisu toliko protiv uništenja Izraela koliko im je odbojno širenje rata i sudjelovanje u njemu.

To povlači i pitanje šta će učiniti arapske zemlje u okruženju koje, unatoč oštrim osudama Izraela, uglavnom ne gaje simpatije prema iranskom režimu. U prvom redu tu je Saudijska Arabija, glavni konkurent Iranu za poziciju regionalne sile, a ne zaboravimo ni Tursku koja s Iranom nikad nije imala dobre odnose i najviše se boje da im rat ne poremeti izvoz nafte i plina.

Još jedno pitanje koje se nameće jest koliko je sam iranski režim poljuljan ili stabilan te je li on ugrožen, pogotovo jer prema reakcijama izraelskih dužnosnika cilj napada nije samo uništenje iranskoga nuklearnog programa, nego i svrgavanje sadašnjeg režima koji od dolaska na vlast u 80-ima godinama 20. stoljeća najavljuje "uništenje Izraela" kao države. Za iranski režim već se dulje vrijeme govori da je na staklenim nogama. Oporba je praktički uništena, ali je evidentna apatija dobrog dijela stanovništva koje je već umorno od represivnog režima i ekonomskih sankcija, o čemu govori sve slabija izlaznost na izborima ili da na predsjedničkim izborima pobjeđuje kakav-takav liberalniji kandidat, poput sadašnjeg Masuda Pezeškiana koji zastupa nešto opuštenije stavove, iako su njegove ovlasti i utjecaj prilično ograničeni jer vlast ionako drže ajatolasi.

Nafta kao ključno pitanje

Analitičar Keyvan Hosseini za BBC kaže da je ovo što se dosad dogodilo veliki udarac prestižu režima koji bi mogao biti uzdrman te napominje da su napadi značajno nagnuli ravnotežu snaga na Bliskom istoku u korist Izraela. To će, prema njegovu mišljenju, imati implikacije izvan iransko-izraelskog sukoba i moglo bi dovesti do novih koalicija i međunarodnih saveza. A sve se, kaže, događa u vrijeme kada u Iranu raste nezadovoljstvo naroda. Povjerenje u vladu već je bilo poljuljano prije izraelskog napada. Neki Iranci na društvenim mrežama slave izraelske pobjede i nazivaju "zapovjednike mučenike" represivnim vojnim snagama. No, ovaj napad mogao bi, s druge strane, omogućiti da se dio stanovništva "solidarizira" s vlašću jer se osjeća ugroženim. Isto tako, u slučaju pada režima pitanje je tko bi mogao doći na vlast jer trenutačno režim nema alternativu koja bi mogla preuzeti kormilo. Pad trenutačnog režima odgovarao bi mnogima u regiji, pa i arapskim zemljama, ali postoji strah od mogućih unutarnjih sukoba, pa i građanskog rata, što bi iniciralo krizu i nestabilnost koja bi se mogla reflektirati na cijelu regiju. Autoritarnim režimima zemalja Perzijskog zaljeva, koji navijaju za promjenu vlasti, odnosno žele oslabiti utjecaj Irana, ne bi odgovaralo da se zemlja demokratizira jer bi to možda potaknulo i njihove stanovnike na razmišljanje.

U ovom trenutku jedno od ključnih pitanja za te zemlje je nafta, odnosno što se tu može očekivati i dogoditi. Cijene nafte već su skočile, a neki predviđaju da bi, ako se rat nastavi te pogotovo ako eskalira, barel mogao dobrano prijeći 100 dolara, a ruski režimski mediji najavljuju od 110 do više od 130 dolara za barel. Takav rast cijena nafte ponovo bi razbuktao inflaciju, osobito u Europi, te bi mnoge države doveo na rub recesije. Moguće je da bi Iran zatvorio, odnosno onemogućio prolaz kroz Hormuški tjesnac te da bi trenutačno jedini iranski saveznici, hutisti iz Jemena, mogli pojačati svoje napade na brodove u Crvenom moru. Osim toga, ne treba zanemariti ni najave da bi mogli blokirati ili barem otežati prolaz tjesnacem Bab-el-Mandeb koji spaja Adenski zaljev s Crvenim morem.

Ko ima najviše koristi?

I na kraju, ko ima ili će imati najviše koristi od dugotrajnog rata? Većina analitičara smatra da je to u prvom redu Rusija kojoj vrtoglavi rast cijene nafte, ali i eventualno širenje sukoba te problemi s dostavom nafte iz Persijskog zaljeva jedinoj idu naruku. Pad cijene nafte, na kojoj Rusija gradi svoj proračun, ozbiljno je uzdrmao financijsku snagu Moskve koja troši milijarde dolara na rat protiv Ukrajine, pa joj rasplamsavanje sukoba na Bliskom istoku omogućava da popuni blagajnu koja se već počela prazniti. Osim toga, rat na Bliskom istoku u drugi je plan bacio rat u Ukrajini. Odgovara im da se SAD sada toj kriznoj tački posvećuje više nego njihovoj agresiji na Ukrajinu. Iako je Rusija snažno osudila izraelski napad na Iran riječima da se radio "o neisprovociranom napadu na suverenu zemlju (šteta što to ne primjenjuju prema Ukrajini), njezine građane, uspavane mirne gradove i objekte nuklearne energetske infrastrukture" i da je to kategorički neprihvatljivo.

"Međunarodna zajednica ne može si priuštiti ravnodušnost prema takvim zločinima koji uništavaju mir i štete regionalnoj i međunarodnoj sigurnosti", stoji u priopćenju ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Bez obzira na takav ton i da bizarnost bude veća, Vladimir Putin se čak ponudio da bude posrednik između Izraela i Irana. Ruski čelnik se odmah čuo i s premijerom Netanyahuom i predsjednikom Pezeškianom te ponudio svije "mirovne usluge", pozvavši obje strane da "nesuglasice riješe dijalogom". Doduše, Rusija je osudila izraelske postupke koji krše, kako kažu, Povelju UN-a i međunarodno pravo. "Ruska strana u potpunosti je podržala napore za mirno rješavanje situacije oko iranskoga nuklearnog programa i iznijela je konkretne inicijative usmjerene na pronalaženje obostrano prihvatljivih sporazuma.

Rusija će nastaviti doprinositi deeskalaciji sukoba između Irana i Izraela", naglašava se u izjavi Kremlja, iako je očigledno da jedini koji se zadovoljno smješka jest upravo Putin, barem zasad. Doduše, ni njemu nije svejedno, pogotovo mu ne odgovara pad iranskog režima koji smatra savezničkim i od kojeg nabavlja naoružanje koje koristi u agresiji na Ukrajinu, a nakon ovoga će isporuke sigurno biti obustavljene.