KO JE BIO NAJBOGATIJI ČOVJEK BIVŠE JUGE? Živio u dvorcu, ljetovao na jahtama, pa ostao bez svega
Ivica Todorić, nekadašnji moćnik hrvatskog i regionalnog biznisa, čovjek koji je godinama važio za najbogatijeg čovjeka Balkana, izgubio je čak 555 miliona eura - što označava možda i najdramatičniji finansijski pad u savremenoj istoriji regiona.
Još prije samo deceniju, Todorić je bio simbol uspjeha i poslovne moći. Kao osnivač i vlasnik koncerna Agrokor, koji je obuhvatao stotine kompanija širom bivše Jugoslavije - od maloprodajnog lanca Konzum, preko prehrambenih giganata poput Jamnice, Zvijezde, Dijamanta, pa sve do najvećih proizvođača u regionu - držao je ekonomiju Hrvatske, ali i dijelova Srbije, BiH i Slovenije, u šaci.
Agrokor je u jednom trenutku imao više od 60.000 zaposlenih i generisao prihode koji su premašivali milijarde eura godišnje. Todorić je živio luksuzno, stanovao u dvorcu na zagrebačkom Tuškancu, ljetovao na jahtama i družio se s političarima i poslovnim elitama, kako domaćim tako i stranim.
Ali, imperija je bila građena na dugovima.
Sve je počelo da se ruši 2017. godine, kada je postalo jasno da Agrokor ne može da servisira svoje ogromne obaveze. Dugovi su narasli na više od 6,5 milijardi eura, a država je morala da reaguje kako bi spasla hiljade radnih mjesta i cijelu privredu od kolapsa. Ubrzo nakon toga, Todorić je pobjegao u London, gdje se borio protiv izručenja Hrvatskoj, dok su mediji danima spekulisali o njegovom bogatstvu, skrivenim računima i luksuznim nekretninama.
Nakon višegodišnjeg procesa, Agrokor je prestao da postoji, a njegova imovina je prešla u ruke povjerilaca i novih vlasnika, prije svega ruskih banaka i fondova, ali i domaćih tajkuna.
Todorić je ostao bez kontrole nad kompanijama koje je stvorio, ali i bez ogromne većine svog nekadašnjeg bogatstva.
Prema najnovijim podacima, procjenjuje se da je Ivica Todorić izgubio čak 555 miliona eura, što je suma koju su činile akcije, nekretnine i gotovina prije raspada Agrokora. Danas, Todorić tvrdi da je praktično bez novca, da živi skromno i da je žrtva političko-ekonomskog progona.
Ironija sudbine je neumoljiva - čovjek koji je sanjao o evropskoj korporativnoj veličini, završio je kao jedan od najspektakularnijih primjera poslovnog kraha u ovom dijelu svijeta.