Gledati Shiju LaBeoufa dok gleda Shiju LaBeoufa je tako fascinantno u svojoj tuposti
Ekscentrični glumac Shia LaBeouf jučer je kompletirao trodnevni filmski maraton u Angelika Film Centru u New Yorku.
Naime, on je kreirao performans u kojem je snimao sebe dok gleda sve filmove u kojima je igrao, a publika mu se mogla pridružiti u samom Centru, ili ga pratiti uživo na internetu.
Svijet voli dobar hashtag, a kada se kombinira sa istovremeno fascinantnim i zaglupljujućim radom glumca/umjetnika LaBeoufa, stvara se savršena oluja na društvenim mrežama.
Neki ljudi na Twitteru su proučavali hronološki red filmova, kako bi mogli gledati filmove u istom trenutku kada i Shia. Za razliku od drugih predstava izdržljivosti, čin svjedočenja nije ograničen samo na prisutne, u ovom slučaju 50-ak osoba koliko može stati u Angelika Centar.
Upravo je to aspekt koji čini LaBeoufove nesigurne korake ka konceptualnoj umjetnosti fascinantnim, iako još uvijek nije pronašao čistu originalnost (gotovo svi njegovi nastupi do sada su bili suočeni sa optužbama za plagijat).
Shia je, na neki način, od ovoga napravio svoj razlog postojanja, što mu možda neće donijeti mnogo fanova među borcima za intelektualno vlasništvo, ali njegovom radu daje određeno uzbuđenje u 21. stoljeću. On je sadržajni kustos koji koristi svoje tijelo kao medij širenja.
LaBeoufova želja je centralni dio u njegovim performansima. To je, prije svega, želja za ljubavlju, a nigdje tako izraženija kao u #ALLMYMOVIES. Ljubav je jedan od aspekata moderne umjetnosti, posebno konceptualne, što je sigurno u liniji sa kolektivnom nesvijesti, bar što se tiče osjećaja usamljenosti u svijetu.
Ako LaBeouf, stvarna slavna osoba, još uvijek žudi za ljubavi i pažnjom, onda to duboko prodire u one koji konstantno objavljuju sadržaj na Instagramu, Facebooku i Twitteru, pitajući se da li će ikada neko to primijetiti.
Od svih njegovih radova, #ALLMYMOVIES je najsnažniji do sada jer predstavlja Shiju manje kao umjetnika, a više kao istinsku egzistencijalnu golotinju. Gledati LaBeoufa dok spava, zijeva, nervira se zbog vlastitih nastupa (Transformers), ili pokušava pokupiti kokice između zuba je fascinantno u svojoj svakodnevnoj tuposti. Toliko da se čini rijetkim poklonom kada vidimo Shiju nasmijanog ili radosnog.
Pitanje je kako se LaBeouf osjećao dok je gledao sebe kako stari unazad? Da li misli da su njegove najbolje godine iza njega? Da li je dostigao vrhunac kao Chas u „Constantineu“ (2005)? Mnogo glumaca nije u stanju gledati vlastite filmove pa možemo samo zamisliti kroz kakvu je agoniju prolazio.
I upravo ta izdržljivost daje osjećaj sažaljenja ovom performansu, koji možda nedostaje drugim sličnim komadima. On ovdje uživa u vlastitoj sramoti.
Njegova umjetnost mogla bi se opisati i kao kritika naše opsesije svjetskim zvijezdama, jer želimo znati šta celebrityji rade u svakom trenutku njihovog života.
Za vrijeme prikazivanja „Disturbije“ (2007), LaBeouf je u jednom trenutku obrisao mast iz kokica sa svoje brade, a njegove oči se nisu odvajale od ekrana. Cijeli svijet mogao je vidjeti blaženi izraz preko Shijinog lica. On vrlo dobro zna šta se dešava...