PROVELA JE 18 GODINA SAMA NA PUSTOM OSTRVU: Hranila se kostima kitova, a kad su je pronašli, moreplovci su ZAŽALILI
Roman "Ostrvo plavih delfina" duboko je ukorijenjen u stvarnoj priči o neobičnoj sudbini Indijanke po imenu Karana, čija nevjerojatna životna priča iz Sjeverne Amerike otkriva što se dogodilo. Skot O'Del, američki pisac, zabilježio je ovu priču 1961. godine i za to postignuće dobio je prestižnu Njuberi medalju, znak priznanja za izvrsnost u književnosti za djecu i mlade.
Na samom početku romana vraćamo se u vrijeme kada su ruski trgovci krznom i plemena s Aljaske stigli na obale Sjedinjenih Američkih Država. Na istom mjestu dolazi do napete konfrontacije između starosjedilačkog stanovništva i novih doseljenika. Priča dobiva snažan preokret kada bijeli misionari interveniraju kako bi zaštitili lokalno stanovništvo od nasilja, oslikavajući tako sukob kultura i interesa.
Za Indijanku Karanu, ova okrutna situacija postaje nepodnošljiva kada njen brat ostane na ostrvu nakon što trgovci krznom i misionari evakuiraju svoje pleme. Njen brat je ubijen, a Karana, prepuštena sama sebi, ostaje na ostrvu, suočava se sa teškim izazovima prirode i gradi sopstvene mehanizme za preživljavanje. Njen nadljudski napor da očuva život, pronađe sklonište i snađe se u ogromnoj prirodi osnova je priče koja je istovremeno inspirativna i gotovo nestvarna.
Ono što ovaj roman čini još fascinantnijim jeste činjenica da je zasnovan na stvarnim događajima iz 19. vijeka. Na ostrvu San Nikolas, nedaleko od obale Kalifornije, prava žena - čije ime, nažalost, nije sačuvano - provela je čak 18 godina u izolaciji. Na tom istom ostrvu živjelo je pleme Nikoleno, čiji je broj bio oko 10.000. Međutim, nakon sukoba sa suparničkim plemenom sa Aljaske, preživjela je samo jedna žena, koja je postala svojevrsni posljednji svjedok ovog drevnog naroda.
Razlog njene odluke da ostane na ostrvu obavijen je velom tajne. Dok se priča u romanu fokusira na njen herojski napor da preživi i prilagodi se uslovima, istoričari su i dalje podijeljeni oko toga da li je odlučila da ostane namjerno ili je to bio slučajan ishod, možda izazvan nepovoljnim vremenskim uslovima. Uprkos njenom izboru, priča o njenom životu postaje prepoznatljiva u krugu Marije, stvarajući mit o njoj kao o tajanstvenoj ženi sa ostrva San Nikolas.
Nakon mnogo godina, trgovac krznom Džordž Nidever konačno je pronašao ovu tajanstvenu ženu 1853. godine. Pronašao ju je pretražujući ostrvo i prateći znakove njenog postojanja. Zamislio ju je u svojim sjećanjima dok je obavljala svoje svakodnevne poslove, skidajući krzno sa životinja koje je lovila da bi preživjela. Njen životni stil postao je mješavina njene vlastite konstrukcije i prirodnog okruženja, sa kućom od kostiju kitova i alatima za ribolov i lov od dostupnih materijala.
Iako je spašena iz usamljenosti, njena integracija u "civilizirani" svijet nije išla glatko. Nepoznavanje jezika i kulture natjeralo ju je na izolaciju, a njen imunološki sistem nije bio otporan na bolesti s kojima se ranije nije suočavala. Na kraju je umrla od dizenterije sedam nedelja nakon što je pronađena.
Unatoč ovom tragičnom kraju, postala je poznata kao Huana Marija i njena sudbina nas podsjeća na složenu prirodu susreta različitih kultura i stilova života kroz povijest. Iako su istraživanja o njoj obustavljena, a njena tajanstvena priča nikada do kraja razriješena, život Indijanke koja je preživjela na ostrvu San Nikolas ostavlja neizbrisiv trag u povijesti, književnosti i mašti.