‘NAKON ISPOVIJEDI NESTAO MI JE SMRTONOSNI KARCINOM!’: Valdec doživio čudo na Veliki petak: ‘Zakletog sam ateista potpuno nenamjerno pretvorio u vjernika’

Čekaj, ti vjeruješ u Boga? Isusa Krista? I ostalo – pitao me prijatelj neki dan dok smo sjedili uz večernje piće za šankom lokalne birtije.

“Da. Ti ne?”

“Ne. Ja sam ateist. Kako možeš vjerovati u Boga? Jesi li ga ikada vidio?”, pokušava me navući već odavno otrcanim pitanjem.

“Ne. Nego, jesi li ti ikada vidio vraga? Đavola? Sotonu?”, uzvraćam protupitanjem pokazujući mu na TV iznad šanka na kojem se upravo počela prikazivati neka informativna emisija.

Pa mu na šank ispred njega posložim dvoje, troje dnevne novine i pokazujem lica koja se smiješe s naslovnica i udarnih stranica.
“Pa…”

“Jesi li ikada sreo đavla – sjedio je u šefovskoj fotelji u tvrtki iz koje su te potjerali? U nekom uredu državne uprave?”, nastavljam.

“Ustvari, da. I ovi na TV-u i ovi u novinama i ovi koje si spomenuo su vragovi, đavoli, sotone.”

“Dakle, ako postoje oni, postoji i Bog! Trebaš još neki dokaz?”, poentiram.

Zamislio se, otpio gutljaj.

“Valdec, ateist sam cijeli život. Pokušavali su me uvjeriti teolozi, svećenici, umni ljudi… Bezuspješno. A ti mi, pizdo, tu za šankom, ovako iz rukava izneseš najbolji i najuvjerljiviji argument koji sam čuo u životu”, gotovo zadivljeno je odgovorio moj prijatelj.

Mučen i ubijen
Kojeg sam, izgleda, nenamjerno, “vratio u stado”. I nije nimalo bezveznjak. Novinar, književnik, publicist, vrhunski intelektualac. No valjda nije razmišljao na takav priprost, jednostavan način na koji sam mu odgovorio, ni ne promišljajući previše.

Veliki je tjedan pri kraju. Prema Bibliji, Isus Krist je u nedjelju, na Cvjetnicu, na magarcu ujahao u Jeruzalem pozdravljan oduševljenim mnoštvom koje mu je klicalo mašući grančicama palmi. Pet dana poslije, isto to mnoštvo klicalo je njegovim mučiteljima koji su ga šibali dok je pod teretom križa posrtao vijugavom jeruzalemskom uličicom Via Dolorosa do Golgote, gdje su ga razapeli na križu. Na Veliki petak. Dan kada je osuđen, mučen i ubijen.
Taj dan u godini za mene osobno ima posebno značenje. A od prošle godine i dodatnu potvrdu moje vjere. Privatizirat ću ovaj tekst malo, no samo da bih objasnio značenje tog dana i Velikog tjedna uoči Uskrsa i što za mene osobno znači.

Prije nešto više od godinu dana dijagnosticirana mi je “zloćudna tvorba”, što je “politički korektan” izraz za smrtonosni karcinom. Zakazana mi je i operacija, nakon nje kemoterapije… No primio sam sve prilično mirno, bez histerije, straha, panike. Stoički. Neka bude što biti mora. Doduše, malo me zamutilo dok je liječnik ispisivao popis predoperativnih pretraga koje moram obaviti prije hospitalizacije. Takav zbunjen, s tim papirima u ruci, izašao sam iz ordinacije u sklopu KB-a Sestre milosrdnice u Zagrebu pomalo dezorijentirano i nakon par koraka zaustavio se da zapalim cigaretu. I shvatio da stojim pred vratima rodilišta. Rodilišta u kojem sam se rodio.

“Dakle, to je to. Tu je počelo, tu će i završiti”, zaključio sam gledajući prozore na katovima kroz koje je nekada davno zacijelo gledala moja pokojna majka dok sam ja spavao u kolijevci rodilišta. Negdje iza njih u sobi čitala je Remarqea, “Tri ratna druga”, knjigu po čijem sam glavnom liku naposljetku dobio i ime.

Pohitao na ispovijed
Obavio sam odmah u istoj bolnici i prvu pretragu, pa, ni sam ne shvaćajući zašto, nazvao svog dragog prijatelja, svećenika Matiju, koji je u to vrijeme služio u jednoj župi pokraj Zagreba, netom nakon zaređenja, mlade mise koju sam i ja godinu dana ranije proslavio u njegovu rodnom Loboru.

“Bok, Matija! Jesi u gužvi? Došao bih se ispovjediti. Ali samo kod tebe, ne vjerujem baš nikom drugom”, istresao sam iz sebe. Pristao je, naravno.

Nisam uzoriti vjernik, no takva je bila prilika. Preduskrsno vrijeme, papir s pesimističnom dijagnozom u ruci koja mi nije obećavala da ću dočekati i sljedeći Uskrs. Ne odlazim na mise, ispovijedi, pričesti, ne držim se strogih pravila, griješim, i to i mišlju i djelom i propustom. No, pomislih, možda je došao trenutak da to istresem iz sebe.
Našao sam se s Matijom u njegovu selu, otišli smo u seosku gostionicu, gdje sam mu ispričao zašto sam došao. I zamolio ga da mu se ne ispovijedam u ispovjedaonici. Nisam baš konvencionalan. Mogu se, ako mi dođe, Bogu pomoliti i u katoličkoj i u pravoslavnoj i u armenskoj i u koptskoj crkvi, pa i u džamiji.

I nakon svega, nakon razgovora s njim i ispovijedi, otišao sam kući spokojan, pomiren. I zadovoljan što mi nije, sigurno “preko veze”, dao preveliku pokoru. Odradio sam je vozeći se kući.
I drugi dan nastavio s predoperativnim pretragama, ne govoreći nikomu ništa. I na Veliki petak, već sam pakirao stvari za bolnicu, zazvonio mi je mobitel. Prijateljica iz jedne dijagnostičke klinike: “Roberte! Nemaš rak! Već sam javila ovima na odjel. Samo u utorak dođi na pregled! Potvrdilo je troje kolega specijalista!”, veselo me obavijestila.

Radosna vijest
Veliki petak! Velika vijest. Za mene.

Ovog Velikog petka otišao sam ujutro u naše svetište Mariju Bistricu, proći cijelim Križnim putem i zahvaliti Isusu. Bilo je rano, tako da sam, penjući se na simboličnu Golgotu, bio sam samcat.
Jesu li oni prvi nalazi bili pogrešni? Ili…, neprestano sam se pitao, spuštajući se dolje.

S tim mislima u auto, pa nakon toga k Matiji, koji je sada župnik u župi Petrovina pokraj Krašića. Sastali smo se u Krašiću kod njegova kolege i prijatelja, župnika Ivana Vučaka u župi Krašić, gdje je svoje posljednje godine života, od 1951. do 1966. proveo u molitvi i blaženi Alojzije Stepinac.

Opet sam se ispovjedio svom Matiji. Ovog puta prošla je samo jedna godina pa je trajalo kraće i bilo manje šokantno. Potom smo skupa sva trojica sjela za stol i počeo je razgovor o Velikom petku. Osobno, cijeli ovaj protekli Veliki tjedan, a posebno Veliki petak, ove godine mi je posebno pun simbolike. Svagdje pronalazim sličnosti – i u ushićenom dočeku Spasitelja, potom o komplotu tadašnje “duboke države”, suđenju, Ponciju Pilatu koji se posuo pepelom po glavi, oprao ruke od svega i nedužnog Isusa prepustio indoktriniranoj, zaluđenoj rulji koja ga je donedavno slavila, da bi ga sada ponižavala, mučila, raspela i ubila… Jednostavno, u njegovu liku vidim nedužni, dobri narod, u Pilatu i farizejima političare, u rulji – rulju zaluđenu medijima.

I nisam mogao odoljeti: “Ne asocira li vas ovo što se danas zbiva i kod nas, ali i u cijelom svijetu, na ono što se događalo onda? Svi su elementi tu – posebno izdaja!”, počeo sam žestoko. Jer, izdaja je, za mene, najgori grijeh, veći i od razbojstva i od ubojstva.

Izdaja je najgora
“I… Nemalo sam rastrgan između Starog i Novog zavjeta. Ja ne samo da ne zaboravljam i ne opraštam, ja se nastojim i osvetiti. Znam da je to pogrešno ali…”, nastavio sam, no župnik Vučak blago me prekinuo: “Veliki petak – to je simbol božje ljubavi prema čovjeku. Radi našeg spasenja darovao je sebi najmilije – svog sina! To je dan kada ljubimo svoj križ! Zato i tada Sotona divlja! Zbog ljubavi i oprosta”, objašnjavao je, naglasivši kako je Isus oprostio izdaju i Judi i Petru.

S tim da se Petar pokajao, dok Juda svoje izdajstvo nije mogao podnijeti i objesio se.

“Neće se on zaustaviti. Vidiš što radi. I u svijetu i ovdje kod nas. No samo ga naša vjera, oprost i ljubav mogu pobijediti!”

Nije me posve razuvjerio. Nekako sam skloniji konkretnijem pobjeđivanju zla – raznim kalibrima. No opet… Valja po tko zna koji put opet pogledati u miru Gibsonov film “Pasija”.
U svakom slučaju, obećali smo si, bit će još prilike za razgovore. Nadam se uskoro.
Sretan vam i blagoslovljen svima Uskrs!