Tri godine od smrti akademika Filipovića: Posljednji bosanski did
Akademik Muhamed Filipović, zasigurno jedan od najpoznatijih i najplodnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, istaknuti filozof, teoretičar, esejista, čovjek naprosto velikih zanimanja i znanja, umro je na današnji dan prije tri godine.
Osporavan - do danas - napadan, minimiziran, stigmatiziran, proganjan, rahmetli profesor Muhamed Filipović je bio svjedok (često i neugodan) jednog vremena u kojem se bosanskohercegovački čovjek suočavao s raznim izazovima, od negiranja do pokušaja uništenja ove zemlje i genocida nad Bošnjacima, ali i raznih izdaja…
Snažan duh bosanski
Još prije čuvenog eseja "Bosanski duh u književnosti, šta je to", ali i poslije, akademik Filipović je, bez dileme, bio na braniku interesa Bosne, bosanskog jezika, bosanske kulture... Nerijetko usamljen, dokazivao je da ovo nije "tamni vilajet" i prostor na kojem se "ništa kulturno bitno" već stoljećima nije dešavalo, čime se lakše osporilo i postojanje tako "sadržajno ispražnjene" Bosne.
Kao takav, doživljavao je razne napade svih onih koji su željeli vjerovati da je Bosna nemoguća država. Do danas. Nije ih se bojao, nije nikada ustuknuo, zato su ga tako podmuklo prezirali... Svoju dušu ispustio je uoči Dana nezavisnosti, praznika države za koju se svim srcem borio.
Za život a se družio i sarađivao sa velikanima poput Maka Dizdara, Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Skendera Kulenovića, Husrefa i Envera Redžića, Hazima Šabanovića i mnogih drugih. Politički je, posebno prije i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, srađivao je i sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i, naravno, Adilom Zulfikarpašićem…
Tek danas, tri godine poslije njegove smrti, možemo svjedočiti nedostatak njegove pojave u našem društvenom, političkom, javnom prostoru.
„Bosna je posebna zemlja koju žele uništiti“
Govoreći autoru ovih redaka o budućnosti Bosne, u intervjuu koji je posthumno objavljen, kazao je:
"Tačna je Vaša konstatacija da je glavni i najbitniji problem i ono što je me je najviše okupiralo i o čemu sam mislio, bilo pitanje o sudbini nas Bošnjaka i naše zemlje Bosne. Ono se u mojoj svijesti javlja od najranijih pamćena kad sam slušao mog oca, kako prilikom dugotrajne kahve koju je pio sa mojom majkom, redovni pregled novina završava pitanjem: "Šta ti misliš, Đula, šta će biti sa nama muslimanima?" Svi razgovori mojih amidža i starijih rođaka su se u konačnici vodili na isto to pitanje, jer je cjelokupno iskustvo našeg postojanja govorilo da postoje stabilne snage koje neprestano ugrožavaju opastnak naše domovine i nas kao njenih sinova.
Ovo što je nekada bilo samo osjećanje brige, postepeno je u meni sazrijevalo u spoznaju o tome da je Bosna posebna zemlja koju okolne zemlje i narodi žele uništiti. Jedino što je bilo u tome pitanju su razlozi zbog kojih to oni žele. Da žele nije bilo u pitanju, to je potvrđivala i ranija, a i aktualna historija kojoj sam i ja svjedočio.
Pitanje je bilo pitanje zbog čega su jedna normalna, lijepa zemlja, koja nikoga nikada nije ugrožavala i njeno mirno stanovništvo nepoželjni do mjere da drugi žele da unište i tu zemlju i njen narod? Moj duhovni i intelektualni, pa da kažem i naučni napor je od početka je bio usmjeren na traženje odgovora na to pitanje".
Upitan – što se danas čini pitanjem svih pitanja - kako sačuvati Bosnu, odgovarao bi:
"Uvjeren sam da dok god postoje pravi Bošnjaci... i sve dok im je Bosna glavni razlog postojanja i djelovanja, Bošnjacima, nema nikakve opasnosti za Bosnu. Mi imamo od početaka naše historije iskustvo sa onima koji su nas, bilo su dolazili iz Raške, Srbije, Zete, Hrvatske i drugih zemalja, uvijek bili spremni pokoriti i domoći se naše zemlje i naše države, i to je konstanta naše historije za čiji kraj mi moramo naći rješenje.
Ta historija otimačine se mora završiti. A kraj te historije, i to je ono što moje mišljenje razlikuje od mišljenja mnogih, zavisi najviše od nas, od toga da li ćemo praviti greške kakve smo do sada pravili i hoćemo li znati za nas otvoriti vrata jedne bolje i perspektivnije historije.
Hoćemo li znati govoriti jezikom kojim govori moderni svijet ili ćemo dopustiti da nam oni koji se inspiriraju idejama nasilnog pravljenja historije određuju put u budućnosti".
Posebno je naglašavao značaj kulture i duhovnosti u smislu „naše emancipacije“. O tome je kazivao prisjećajući se djela Maka Dizdara.
„Ja sam imao čast da drugujem sa Makom Dizdarom... Ako vi previdite vezu između Makove poezije i eseja „Bosanski duh u književnosti, šta je to“ čiji sam ja autor, vi ne znate ništa! Kako smo mi došli i koji je to put naše emancipacije i šta je otvorilo put taj? Nisu se naši političari borili za emancipaciju Bošnjaka. Također naše mjesto u svijetu i pod suncem neće izboriti nikakav političar, već ono što smo u duhovnom i kulturnom polju stvorili“, govorio je akademik Filipović.
Rođeni iz slobode
Smatrao je da je Dizdar „nesumnjivo najveći pjesnik koji se kod nas rodio i ostavio nam kulturno i književno blago neizmjerne kulturne vrijednosti.
„S druge strane, sebi postavljamo pitanje kako to da čovjek umire tako rano, a nije bio teško bolestan... Maka Dizdara ja sam jako dobro poznavao, drugovao sam s njim, postali smo brzo prijatelji. On je bio fin čovjek, mekan, pravi naš Bošnjo... Nije imao teške riječi, zle pomisli. Nisam ga čuo da je protiv nekog zločesto mislio, govorio, odnosio se... Jednostavno radovao se životu, ljudima, susretima“, prisjećao se.
Govorio je i da je to „jedna od bitnih karakteristika mentaliteta jednog Bošnjaka“.
„Mi Bošnjaci smo rođeni iz osjećaja slobode i solidarnosti. To što nas je okupilo i učinilo jednim narodom jeste to što smo željeli i voljeli slobodu i što smo željeli da među ljudima vladaju bratstvo i ljubav. Napustili smo našu arijansku varijantu hristološkog vjerovanja i prihvatili islam. Nas niko nije gonio u islam, već nas je gonila naša priroda. Islam je zastupao ideju slobode vjerovanja, a u to vrijeme je sloboda vjerovanja bila simbol svake slobode. U Maku kao u pojedincu, u osobi, bio je izražen genotip našeg čovjeka: bogumila, Bošnjaka, muslimana, stopljenog u jednog bića...“, zaključio je u Filipović u intervjuu koji je objavljen posthumno, prenosi Radiosarajevo