IMAM LI PRAVO ŽELJETI NAJBOLJE ZA SEBE? Naravno - napišite knjigu vlastitih životnih zakona i osnažite se!

Napisati knjigu svojih životnih zakona znači odvojiti se od očekivanja okoline, gdje jedino ispravno 'ono što je dobro za nas' proizlazi iz naše vlastite odgovornosti i usklađenosti sa svojim željama i postupcima, piše psiholog Tomica Šćavina.

Da li imam pravo da kažem šta mislim? Imam li pravo da osjećam ono što osjećam? Imam li pravo da postavljam granice onima koji ih prelaze? Imam li pravo da ne osjećam one koji iskorištavaju moje saosećanje? Imam li pravo prekinuti vezu koja nije dobra za mene, iako druga strana to ne želi? Imam li pravo da sijam, iako nekima smeta moj sjaj? Imam li pravo da sebi želim najbolje?

Racionalno, svi znamo da je tačan odgovor na ova pitanja – da, ali u stvarnim vezama nije sve tako jednostavno. Kada govorimo o zakonima na državnom nivou, znamo kako se donose - ljudi se dogovore i napišu zakon. Ali detalji tog procesa – ko predlaže i ko donosi zakone i na koji način se to odvija – nisu bitni za ovu temu. Važno je da su zakoni ovog tipa stvar dogovora.

Kada su u pitanju međuljudski odnosi, postoje i zakoni. Tačnije, svako od nas nosi neku vrstu koda u kojem su zapisana naša prava. Ta prava nismo pisali mi, već drugi, nama najbliži. Odrastajući u svojim porodicama, usvojili smo kodekse koje nismo mogli dopuniti niti promijeniti, jer smo bili premali.

To su nepisani zakoni koji su nam nekako upisani. Tako u nekim porodicama postoji zakon tišine. Na primjer, nakon što se otac zlostavljač još jednom napije i napravi haos, o tome se ne raspravlja. S druge strane, u nekim porodicama zakon glasi: "O porodici se uvek mora govoriti samo najlepše", iako je ono što se dešava iza zatvorenih vrata daleko od lepog. Ili je u nekim porodicama zakon na snazi. : "Muški glas uvek vredi više od ženskog". Dok u nekim porodicama važi zakon: „Osećanja se ne pokazuju“, u drugim se poštuje: „Deca nemaju pravo glasa“.

Nakon što usvojimo zakone u porodici, nosimo ih sa sobom kroz život. Da bismo mogli promijeniti tu naslijeđenu pravnu knjigu, prije svega nam je potreban osjećaj da imamo pravo pisati novi, vlastiti zakonik koji radi za nas i koji nam omogućava da se osjećamo dobro, sačuvamo svoju životnu energiju i usmjerimo je u smjerovima koje želimo.

Imam pravo da kažem šta mislim. Imam pravo da osećam ono što osećam. Imam pravo da postavljam granice za one koji ih prelaze. Imam pravo ne osjećati se prema onima koji iskorištavaju moje saosećanje. Imam pravo prekinuti vezu koja nije dobra za mene, čak i ako druga strana to ne želi. Imam pravo da sijam, iako moj sjaj nekima smeta. Imam pravo da želim najbolje za sebe.

Da bismo zaista usvojili ova i slična prava i po njima vladali, treba nam reći neka vlast. U suprotnom, iako možemo racionalno znati da imamo ta prava ili bismo trebali osjećati da ih imamo, obespravljenost koja je dio porodičnog nasljeđa je jača. Zakoni koje su pisali oni koji su bili mnogo moćniji od nas i od kojih smo zavisili, glasniji su jer su utisnuti u mlado biće, u dijete koje se nije moglo braniti ili preispitivati ​​šta je za njega dobro.

Psihoterapeut je obično autoritet potreban da dovede u pitanje porodični zakonik i da prepiše ili prepiše loše zakone. Ponekad drugi članovi porodice ili mentori takođe mogu igrati ovu ulogu autoriteta. Ili se može dogoditi životna situacija (na primjer, teška bolest) koja nas prisiljava da sva svoja prava izvučemo iz sebe i stavimo ih kao prioritet.

Kao odrasli, imamo pravo na ono što tvrdimo. I ljudi uzimaju pravo na sve vrste stvari. Na primjer, pucanje jedni na druge, silovanje, iskorišćavanje radne snage... S druge strane, preuzimaju na sebe da rizikuju živote da bi nekoga spasili, da prkose društvenim normama koje smatraju pogrešnim, kao i da se bave umjetnošću. , iako su svi oko njih protiv toga . Odrasli uzimaju prava za koja misle da im pripadaju. Odrasli pišu svoje lične zakone.

Nismo to mogli kao djeca, ali danas možemo. Možemo tražiti pravo na sebe. Možemo tražiti pravo da oblikujemo svoje živote kako želimo, koliko god je to moguće.

Zapitajte se:

Šta mi je iz ove rubrike 'zvonilo', da se tiče mene i moje životne situacije? Razmisli o tome.
Da li se osjećam kao da nemam pravo na nešto na što mislim da bih trebao imati pravo? Razmislite odakle dolazi taj osjećaj.
Kada izgovorim rečenicu: "Imam pravo na sebe, imam pravo da budem ono što jesam", kako mi to zvuči? Da li sam daleko od toga ili osećam da to pravo pripada meni?
O ovim pitanjima također možete razgovarati s nekim u koga vjerujete i koji će vas podržati u reviziji i pisanju vaše vlastite knjige životnih zakona. Kada su vam vaša lična prava i zakoni jasni, mnogo je lakše osvijestiti situacije u kojima ih se možda ne pridržavate. Kada su vam vaša lična prava i zakoni jasni, možete o njima razgovarati s drugima kad god je to potrebno. 

Kada su vam vaša lična prava i zakoni  jasni, teže ih je prekršiti, a lakše zadržati za sebe.

Imate pravo da pišete svoje zakone. I imate pravo da usvajate opšte ljudske zakone koji nam čine dobro: "Imam pravo na svoje mišljenje", "Imam pravo glasa", "Imam pravo na svoja osećanja", "Imam pravo da vodi računa o mojoj sigurnosti", "Imam pravo na sebe" ... Preuzimanje odgovornosti za pisanje vaše knjige zakona je osnažujuće.

izvor: sensa.story.hr