SIMPTOMI KOJI UKAZUJU DA HORMONI UZROKUJU ANKSIOZNOST: Obratite pažnju na ova 4 hormona
Evo veze između hormona i anksioznosti - ovo su znakovi!
Anksioznost je emocija koju većina ljudi doživljava s vremena na vrijeme. Od njega se očekuje da se u određenoj mjeri osjeća anksioznost, na primjer, prilikom odlaska na razgovor za posao, na ispit, na ljekarski pregled, kada smo suočeni s važnim životnim odlukama i slično. Kada anksioznost i njeni simptomi postanu uporni i ometaju svakodnevno funkcioniranje, govorimo o anksioznim poremećajima, koji su najčešći problem mentalnog zdravlja, kako kod odraslih tako i kod djece i adolescenata. Brojna aktualna istraživanja potvrđuju hipotezu da anksiozni poremećaji mogu biti posljedica i promjena koje se javljaju na nivou fizičkog zdravlja, tačnije na nivou hormona.
S druge strane, postoje i relevantne studije koje potvrđuju činjenicu da je ovaj odnos, zapravo, obrnut – da stalni stres i povećana anksioznost mogu dovesti do hormonske neravnoteže. Najispravnije je, dakle, svaku anksioznost sagledati pojedinačno i ispitati šta joj je prethodilo. Ako se napadi panike javljaju isključivo tokom PMS-a ili ako osoba prvi put doživi pojačanu anksioznost tokom trudnoće, nakon trudnoće ili u menopauzi, može se smatrati da je hormonski disbalans okidač.
Također, važno je napomenuti da postoje i osobe čiji je hormonski status potpuno normalan, ali se suočavaju sa nekim od anksioznih poremećaja. Stoga ne možemo biti isključivi kada govorimo o uzrocima anksioznosti – oni mogu biti različiti i potreban je sistematski pristup.
U nastavku teksta ćemo objasniti kako određeni hormoni mogu uticati na pojavu ili intenziviranje simptoma anksioznosti.
Ženski polni hormoni - estrogen i progesteron. Estrogen je hormon koji se pretežno luči tokom prve dvije sedmice menstrualnog ciklusa – od početka menstruacije do ovulacije. Kada je nivo estrogena u granicama referentnih vrednosti, deluje stimulativno na lučenje serotonina – hormona sreće, koji pozitivno utiče na opšte raspoloženje i uspešno suočavanje sa stresom. Kada je nivo estrogena nizak, nema dovoljno lučenja serotonina. S druge strane, progesteron, koji preuzima primarnu ulogu nakon ovulacije, ima suprotan učinak. Stimulira amigdalu, dio mozga odgovoran za aktiviranje odgovora "bori se ili bježi", što može dovesti do povećane anksioznosti, napetosti, povećane razdražljivosti, lošeg raspoloženja, pa čak i depresije.
Testosteron. Testosteron direktno povezujemo sa muškarcima, međutim on postoji i kod žena, a propisane referentne vrijednosti razlikuju se ovisno o spolu. Istraživanja su pokazala da je nizak nivo testosterona često povezan sa socijalnom anksioznošću. Smatra se da je ovaj hormon odgovoran za stimulaciju regije mozga koja nam omogućava da prepoznamo tuđe emocije i da na njih odgovorimo na adekvatan način. Kada je nivo testosterona nizak, naše društvene vještine također mogu biti manjkave. Također, niske vrijednosti ovog hormona mogu biti povezane sa povećanom razdražljivošću i razdražljivošću, problemima s koncentracijom i pamćenjem, nesanicom, depresijom. Kod muškaraca je u direktnoj vezi sa smanjenim libidom i gubitkom mišićne mase, što može značajno uticati na raspoloženje.
Tiroidni hormoni. Ova grupa hormona (TSH, T3, T4), odnosno „iskakanje“ jednog od njih iz okvira referentnih vrednosti, dokazano je direktno povezana sa povećanom anksioznošću, napadima panike i depresijom. Naime, pokazalo se da osobe s hipertireozom imaju više anksioznih poremećaja, dok osobe s hipotireozom imaju više depresivnih stanja. Ovi problemi mentalnog zdravlja također mogu proizaći iz povećane razdražljivosti, kroničnog umora, neredovnih menstrualnih ciklusa, problema s težinom, a sve to može biti povezano s nepravilnim radom štitne žlijezde.
Hormoni stresa – adrenalin i kortizol. To su hormoni koji će se više lučiti u našem tijelu kada se nađemo u stvarnoj opasnosti ili kada neku situaciju percipiramo kao opasnu, kako bi nas pripremili da se suočimo s njom. Poboljšavaju našu percepciju, reflekse, snagu. Kada određene situacije tumačimo kao potencijalno opasne, a pravi rizici ne postoje ili su mnogo manji nego što mi percipiramo – govorimo o anksioznosti. Ovi hormoni su i dalje prisutni, a ako su zabrinutost, stres i strahovi konstantni, čak i u većoj količini i duže nego da smo u stvarnoj opasnosti, dovode do poremećaja sna, stalne napetosti mišića, tahikardije, nepravilnog disanja. Sami po sebi, čak i ako su trenutno povišeni, ovi hormoni nemaju većih posljedica. Međutim, dugoročno, ako su vrijednosti stalno povišene, one mogu utjecati na metabolizam drugih hormona, uzrokujući tako hormonsku neravnotežu u tijelu. U tom slučaju bi se moglo reći da su stres i anksioznost odgovorni za hormonalni disbalans.
Povišen kortizol u određenoj mjeri blokira proizvodnju testosterona. Pošto testosteron, između ostalog, učestvuje i u kontroli lučenja kortizola – kada jeste što je niža, veća je šansa da će kortizol premašiti referentne vrijednosti.
Povišen kortizol takođe uzrokuje porast nivoa šećera u krvi. Za to je potrebna i veća količina inzulina koji se bori da poništi taj efekat i dovede nivo glukoze u normalu, što na duge staze pretjerano "umara" gušteraču i može dovesti do inzulinske rezistencije i dalje do dijabetesa tipa 2. Visoka krv Nivo šećera, nakon čega slijedi nagli pad, često je praćen pojačanom anksioznošću i napadima panike.
Postoje relevantni dokazi da hronično stresno stanje, kao i povišeni kortizol koji ga prati, negativno utječu na rad štitne žlijezde, odnosno na proizvodnju tiroidnih hormona.
Naš endokrini sistem, zapravo, predstavlja jednu cjelinu, začarani krug, a gotovo svi hormoni su međusobno povezani i utiču jedni na druge, igrajući važnu ulogu u emocionalnom stanju svake osobe. Odstupanje od referentnih vrijednosti jednog hormona općenito će uzrokovati lančanu reakciju i odražavati promjene u lučenju jednog ili nekoliko drugih. Budući da se anksioznost uvijek aktivira kada smo u nekoj neravnoteži, disharmoniji koja nas upozorava da moramo nešto učiniti po tom pitanju, očekuje se da se ona aktivira ili pojača kada su nam hormoni u neravnoteži.
Da li sve navedeno znači da bi hormonska terapija bila adekvatna za liječenje anksioznosti? Zavisi od problema. Kod problema sa štitnom žlezdom, hormonska terapija je svakako neophodna i verovatno će pozitivno uticati na to kako se osoba oseća. Isti je slučaj kada, na primjer, neravnoteža polnih hormona sa sobom nosi i druge brojne probleme koje hormonska terapija može regulisati (na primjer, izostanak menstruacije i ovulacije). Međutim, anksioznost je stanje koje se najuspješnije savladava uz pomoć psihoterapije (prvenstveno kognitivno-bihejvioralne) kroz koju osoba ovladava i tehnikama za uspješno suočavanje sa stresom. Kako biste pomogli svojim hormonima da budu što „mirniji“ i da ostanu u ravnoteži, svakako se preporučuje da dovoljno spavate, vodite računa o prehrani, budete fizički aktivni i meditirate. Možete se posavjetovati sa svojim ljekarom o eventualnoj suplementaciji kompleksa vitamina B, vitamina D, magnezija, cinka i sličnih suplemenata koji pomažu u održavanju hormonske ravnoteže.
Izvor: sensa.mondo.rs