Ruska vojna misija na Gorskom Karabahu i utjecaj na zemlje Južnog Kavkaza
Tijekom sastanka u Moskvi 11. siječnja, predsjednici Rusije, Armenije i Azerbajdžana razgovarali su o situaciji nakon prekida vatre u sukobu oko Nagorno-Karabaha (NK). Mirovne snage Ruske Federacije smještene u NK i dalje su jamac prestanka borbi. Dosadašnja praksa pomirenja u Rusiji razlikuje se od prakse mirovnih operacija UN-a i jača rusku vojnu poziciju u regiji. Izazov za nju bit će rastuće ambicije Turske na Južnom Kavkazu, kao i nedostatak dogovorenog statusa NK-a, što bi u budućnosti moglo dovesti do nastavka vojnih operacija na ovom teritoriju. Sporazumom između Azerbejdžana i Armenije, potpisanim pod pokroviteljstvom Rusije 9. studenoga 2020., okončana je 44-dnevna vojna operacija u NK-u i drugim područjima koja su Armenci zadržali izvan sporne regije. Nadzor nad provedbom sporazuma povjeren je ruskim mirovnim snagama raspoređenim na teritoriju NK i Lačinskom koridoru. Jezgru mirovnog kontingenta čine postrojbe 15. zasebne motorizirane brigade iz Središnjeg vojnog okruga s ukupno 1.960 vojnika. Njihov je zadatak očistiti područje, pomoći u povratku izbjeglica i nadzirati provedbu primirja od strane dionika u sukobu.
Cilj sporazuma o prekidu vatre bio je osigurati da Rusija zadrži svoj utjecaj na Južnom Kavkazu uvođenjem ruskih mirovnih snaga u NK. Rusija je tome težila gotovo 30 godina u suradnji sa Sjedinjenim Državama i Francuskom u okviru OESS-ove skupine iz Minska, ali nije uspjela iznuditi pristanak obje strane sukoba. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, tijekom prethodne eskalacije u NK-u 2016. godine, predložio je obnavljanje azerbajdžanske kontrole nad dijelom teritorija koje su zauzeli Armenci i uvođenje ruskih mirovnih snaga tamo. Tek je sada bilo moguće provesti ove prijedloge: po prvi put je Rusija rasporedila trupe na teritoriju NK, odnosno na međunarodno priznatom teritoriju Azerbajdžana. Uz to, kao rezultat vojnih operacija, Armenci su izgubili kontrolu nad velikim područjima i postali još ovisniji o ruskoj vojnoj pomoći. Istodobno, Rusija je postala jedini jamac sigurnosti Armenaca u NK-u, iako ruske vlasti nisu uspjele pregovarati o posebnom statusu za njih. Međutim, tijekom sastanka u Moskvi razgovaralo se o pitanjima transportnih ruta iz Rusije preko Azerbajdžana u Armeniju, što bi dodatno ojačalo položaj Rusije u regiji Južnog Kavkaza.
Istodobno, Rusija je dominirala pregovorima oko NK-a i marginalizirala preostale sudionike Minske skupine. Tijekom nedavne eskalacije, Francuska i Sjedinjene Države naznačile su da ih Rusija nije obavijestila o sporazumu o prekidu vatre. Niti su zemlje mogle vršiti pritisak na Azerbajdžan da se prestane boriti. Kao rezultat toga, pozvali su Armeniju i Azerbajdžan da provode sporazum o kojem je pregovarala Rusija. Drugi je cilj Rusije oslabiti azerbejdžansko-turski politički savez i rastuće ambicije Turske u regiji. Turska je strana izrazila spremnost za sudjelovanje u mirovnoj misiji, ali ruske su se vlasti samo složile uspostaviti zajedničko promatračko središte u Azerbajdžanu. Lokacija centra također je predstavljala problem, jer je Turska željela da se smjesti na teritorijima koje je Azerbajdžan povratio kako bi utjecao na tijek mirovnog procesa. Uz to, Turska je zainteresirana za izgradnju željezničke veze s Azerbajdžanom preko Armenije, što bi produbilo suradnju s azerbajdžanskom stranom.
Rusija je već rasporedila snage u zemlje u kojima su se u prošlosti odvijali oružani sukobi (uključujući Moldaviju, Gruziju i Tadžikistan). Koriste te snage kako bi pokušali zadržati utjecaj na situaciju nakon završetka aktivne faze vojnih operacija i istodobno blokirati svaki mogući ulazak određenih zemalja (npr. Gruzije) u ulazak u euroatlantske strukture. Ruske misije odstupaju od prakse mirovnih operacija UN-a. Ruske vlasti ne teže osiguravanju multinacionalnog kontingenta niti neutralnosti i angažirale su strane u sukobu. Prve mirovne misije 1992. sastojale su se od formiranja mješovitih nadzornih komisija, sastavljenih od Rusa i predstavnika zaraćenih strana (npr. Oseti i Gruzijci, Pridnjestrovci i Moldavci). Iako je u Abhaziji (1994.) i Tadžikistanu (1997.) Rusija pokušala internacionalizirati mirovne operacije uključivanjem trupa iz Zajednice Nezavisnih Država, to je završilo neuspjehom, jer su u kasnijim fazama u misijama sudjelovali uglavnom Rusi (npr. , u misiji u Tadžikistanu, Rusi su činili 93 posto kontingenta). S druge strane, ruske su vlasti nadoknađivale nedostatak međunarodnog karaktera misiji s promatračima UN-a i OESS-a, upućenima u Abhaziju i Južnu Osetiju. Ruska fascinacija ovom jedinstvenom vrstom održavanja mira i idejom neutralnosti potvrđena je u kolovozu 2008. godine kada je Rusija napala Gruziju s teritorija Južne Osetije, tvrdeći da provodi operaciju provođenja mira (vrlo slično američkim operacijama u Iraku). Nakon rusko-gruzijskog rata, vlasti tih entiteta obustavile su obje promatračke misije (u Abhaziji i Južnoj Osetiji). Ruska mirovna misija u NK može se usporediti s mirovnim operacijama koje se vode pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. U NK-u su snage uvedene na ograničeno razdoblje (pet godina, s mogućnošću produljenja) i nakon što je postignuto primirje i prihvaćeno od obje strane (Azerbajdžan i Armenija). Međutim, i dalje postoje sumnje u pogledu neutralnosti i nedostatka međunarodne kontrole, kao što je, na primjer, izrazio OESS.
Preuzimanje glavne odgovornosti za situaciju u NK stvara Rusiji mogućnosti, ali i izazove za njezin utjecaj na zemlje Južnog Kavkaza. Budući da je mirovna operacija u NK prva čisto ruska misija, ona predstavlja izazove sigurnosti ruskom vojnom osoblju. Kako bi izbjegli provokacije i napade na ruski kontingent, uspostavili su suradnju s glavnim stožerom oružanih snaga Azerbajdžana i Armenije. Istodobno, kako bi se umanjile kritike kod kuće o sudjelovanju ruskih vojnika u ovom stranom sukobu, u mirovnu misiju poslani su samo profesionalni vojnici s iskustvom u Siriji. Iako sporazum može biti raskinut nakon pet godina (npr. od strane Bakua), dvojbeno je da će se ruske snage povući iz NK-a, a da ne zajamče nadmoćni položaj Rusije u regiji.
Prekid vatre u NK ne završava sukob između Armenije i Azerbajdžana. Dosadašnje ruske mirovne operacije pridonijele su zamrzavanju i produljenju sukoba, a ne njihovom rješavanju. U sporazumu o prekidu vatre strane nisu definirale konačni status NK, što bi izazvalo daljnje napetosti između Azerbajdžana i Armenije. Ruska diplomacija suočit će se s izazovom da konačno riješi rastuće armensko-azerbajdžanske sporove. Azerbajdžan nije odustao od povratka cijelog NK-a, a uspjeh njegove najnovije vojne operacije vjerojatno je samo potaknuo vlasti na usvajanje vojnih rješenja. Tvrdoglavost Azerbajdžana u ovom cilju i dalje predstavlja problem za Rusiju, pa će na njega pokušati izvršiti pritisak kako bi obeshrabrila uvredljive akcije (na primjer, u prosincu prošle godine Rusija je uvela embargo na azerbajdžanske poljoprivredne proizvode). Ruska dominacija razgovora o NK ograničit će aktivnost OESS-ove skupine iz Minska i spriječit će moguće sudjelovanje Europske unije u rješavanju sukoba. Rusija će oklijevati odustati od inicijative u mirovnim pregovorima, iako će u slučaju poteškoća u provedbi misije možda potražiti političku potporu od UN-a ili OESS-a.
Ruske vlasti neće spriječiti Tursku u pružanju vojne pomoći Azerbajdžanu i bit će im teško blokirati svu tursku potporu, poput promatrača, vojne opreme ili izgradnje infrastrukturnih veza između tih zemalja. Kao rezultat, NK je još jedan sukob poput Sirije ili Libije u kojem će Rusija i Turska neizravno djelovati jedna protiv druge.