Miru Furlan su 1988. pitali živi li u Beogradu ili Zagrebu, evo što je odgovorila

Objavljeno:22.01.2021 - 20:36
A A A Times Arial

Foto: Screenshot

Mira Furlan bila je jedna od najvećih glumačkih zvijezda Jugoslavije, ali je devedesetih pretrpjela svojevrsni linč. Između ostalog, ostala je bez posla u HNK i stana u Zagrebu, a prozivalo je se i da je "pobjegla iz Zagreba", iako je još od 1986., nakon što je započela vezu s redateljem Goranom Gajićem živjela na relaciji Zagreb- Beograd.

U intervjuu iz 1988. koji je dala za Start, glumica je otkrila gdje se za nju nalazi dom. 

Intervju u suradnji s Yugopapirom prenosimo u cijelosti. 

Travanj 1988: Najveća zvijezda domaćeg filma, Mira Furlan, zavijena u crno, upravo gazi bosa po kršu u okolici Benkovca. To je naime, navada lika koji glumi u filmu "Braća po materi" Dejana Šoraka. Jaka osobnost te glumice na sceni se i na filmu aktualizira u the star quality. Bez obzira da li je hvale ili kritiziraju, sve su oči prikovane za nju, što je u životu dovodi ponekad u nesklad s okolinom.

Sve ste češće u Beogradu, pa se nekima čini da ste se tamo preselili. Gdje vi zapravo živite?

• To me svi pitaju, kao da je važno gdje stanujem. U Beogradu smo ja i moj dečko iznajmili jednosobni stan, jer Goran studira na Akademiji u Beogradu. Ali računi stižu u Zagreb, stalna je adresa Zagreb.

Dom je tamo kamo stižu računi?

• Ne, nego tamo gdje je Goran. Ali to gdje stanujem nema veze s mojom profesijom. Ja sam glumica i ovdje i ondje. Zagreb, Beograd - svejedno mi je gdje radim, ako za taj rad mogu naći motiv i razlog. Štaviše, mislim da je dobro pokušati raditi na raznim mjestima. Familijarnost unutar jednog ansambla je ugodna, ali omamljujuća i može biti opasna za glumca, može uspavati.

Svojedobno ste sa svojim ansamblom, HNK, imali probleme i odbijali uloge. U kakvim ste sad odnosima?

• Moj problem u HNK ima dvije strane, jedan je odnos kazališne administracije prema glumcu, kao izvršitelju zadatka, prema činovniku, a drugi dio problema sam - ja. Glumac se - ja mislim - uzima u paketu, s dobrim i lošim stranama. Tako, osim što ja postavljam organizacijski problem i "kompliciram", moguće je, sugeriram da imam eventualno i neke dobre strane. Zašto ih ne iskoristiti. 

Rečeno mi je da je HNK kao INA. Time se misli da tako golem pogon mora funkcionirati, da se repertoar mora odvijati po planu. Ja to razumijem. Ali ja ne znam službenički obavijati svoj posao, jer gluma to nije - ja u glumi dajem sve - to je mnogo više od službeničkog odnosa i primjerenije je teatru. U Zagrebu, čini mi se, postoji stav da glumac mora biti bedast i pasivan - ako počinje misliti, počne i zahtijevati, ti se zahtjevi redom odbijaju, i sve završava u obostranoj frustraciji. 

Kazališna organizacija treba činovnike, a ne umjetnika, a svi koji strše trebaju se srezati na razinu prosječnosti, pa kvaliteta ostaje na posljednjem mjestu. To se teško podnosi, čovjek se upita je li potrebno živjeti u toj stalnoj frustraciji i nepotrebno patiti. Ako se nametne odgovor da nije potrebno, čovjek ode.

Kakav se odgovor vama nametnuo?

• Ja uživam u teatru, i u HNK ima ljudi s kojima bih rado radila. To je bitan odgovor - ja volim kazalište. Ali možda je moj zahtjev za idealnim teatrom, u kojemu se uvažavaju individualnosti, neizvediv; ako je to nemoguće, onda za mene u nekom kazališnom pogonu nema mjesta, što bi me unesrećilo, jer ja volim glumu. Ali nemoguće je od mene tražiti da budem netko drugi - da budem samo službenik, jer, ako ostajem u kazalištu, onda to nije radi novca, jer osnovica plaće je 20 starih milijuna. Ne bih radila za tako male novce kad ne bi postojao neki drugi razlog. 

Moje starije kolege davali su mi savjete da se uvijek iznova, do kraja života, u svakoj predstavi mora nalaziti snage samo u sebi, i u nigdje drugdje nalaziti snagu, žar, volju, razlog. Jer drugdje podrške nema. Svaki pokušaj da se nešto napravi propadne u crnu rupu. A napravi li glumac lošu ulogu, dobru ulogu, recepcija je ista - a ja ne mogu glumiti bez feedbacka, jer ja ne mogu glumiti samo za sebe, ja moram glumiti za druge. Za mene je energija, napetost, ljubav, žar, razlozi, predanost poslu - nemoguće bez feedbacka. 

Ja imam s Goranom ljubavnu vezu koja mi je najvažnija na svijetu - HNK nije moj cijeli život - ali svi su moji unutrašnji razlozi za glumu isti kao i prije. I kad ne bih udarala u zid birokracije, kad bih i u HNK imala neophodan feedback - i ja bih, vjerojatno, funkcionirala bolje u tom pogonu.

Dakle, vi mislite da se od glumca traži da bude službenik, a ne umjetnik.

• Idealan glumac je mirna, tiha, pokorna osoba koja je fascinirana samim tim što je u podjeli za neki komad. Takav je odgoj tipičan za zagrebačku školu - obavljanje posla, neiskakanje, ostajanje u vlastitom dvorištu, tzv. skromnost. Jasno, to ima i pozitivnu stranu. 

Beograd pak gaji zvijezde i svaki glumac početnik, koji možda još rješava osnovne glumačke probleme, smatra da mu pripada status zvijezde. I na filmu režiseri se uvrijede ako se odmah ne oduševiš njihovim grandioznim idejama, nego pitaš kad se snima, pogledajmo termine, da, mislim da će biti u redu.

Jeste li ipak zadovoljniji kao filmska glumica?

• Koliko je god u kazalištu činovnička atmosfera, u filmu je zastrašujući primitivizam i kaos. Vrlo je teško ostvariti civiliziran odnos. Svaki organizator snimanja i svaki vozač dopuštaju sebi familijarnost, prezir, ironiju - s pravom, jer su oni uvijek u neusporedivoj prednosti pred glumcima, i pogotovu glumicama, samim tim što nisu glumci. 

Mene pitaju: "Što je, Miro, imate li problema, Miro, nešto ste mi mršavi." 

Meni taj udbaški odnos ne odgovara. Ja njih ne ispitujem - ali oni žive u uvjerenju da se prema meni mogu ponašati kako žele. Za svaku distanciranost, pokušaj očuvanja vlastitog integriteta, čovjek je kažnjen do te mjere da može izgubiti posao.

Nedavno ste u Argentini, na konferenciji za tisak rekli nešto što je uzbudilo drugove iz "Art-filma".

• Da, u Buenos Airesu snimali smo jednu koprodukciju. Na pitanje jednog argentinskog novinara o jugoslavenskoj kinematografiji, odgovorila sam da se ona zasniva na entuzijazmu i kaosu - kako je snimati filmove nezamislivo skupo i zato iscrpljujuće, kako zbog toga vrlo mnogo energije, umjesto na kreaciju, odlazi na zapravo efemerne stvari, kako mladi režiseri teško dolaze do filma, i kako je glumačka karijera prepuštena slučaju. Ali, kako usprkos svemu postoje ljudi koji rade, vjeruju u svoj posao, nastoje, čine nemoguće, ne zbog vlastite koristi nego iz golemog entuzijazma, i kako se, i u tako teškoj situaciji, snime ponekad vrlo dobri filmovi.

Zašto ih je to smetalo?

• To je interpretirano kao moj negativistički stav prema profesiji i Jugoslaviji. To je stav: nemoj pred njima, ako i ima koji problemčić, to ćemo mi doma, među nama. Meni je to glupo, provincijalno, i pokazuje našu užasnu nesigurnost i kompleks prema strancima, makar oni bili i Argentinci, koji su isto tako kaotični i dezorganizirani kao i mi.

Možda su neki vaši problemi vezani uz vaš image, iako se čini da ga u posljednje doba mijenjate.

• Koji image? Moj image - što je to? To je proizvod jednog velikog nesporazuma i nije nimalo moj izbor. Ja sam u zemlji gdje prevladava estradna kultura, objeručke prihvaćana kao dio estrade, što ja nisam i ne mogu biti, a i neću. Ja nemam veze s tim kako se mene prihvaća nakon filmova u kojima sam radila svoj posao - glumila. Koliko ću puta ponavljati da ja nemam veze s likovima iz filmova. 

Image podrazumijeva da se predodžba u javnosti svjesno gradi. Ovdje, gdje glumačka karijera ovisi o slučaju, nema govora o tome da se može birati između uloga, između imagea. Zato je smiješno govoriti o imageu, smiješno mi je ponavljati da sam ja profesionalno obavljala svoj posao - a to kako se mene prihvatilo i shvaćalo - to je potpuno izvan mene. 

Ja i moj image nemamo ništa zajedničko, a razlog za to nije u meni. Pitanje je samo može li išta egzistirati izvan estradnog shvaćanja novokomponiranog sistema vrijednosti. Taj sistem vrijednosti nije moj kao što, na primjer, ni moje pjevanje nije bilo "estrada" nego rock'n'roll.

Znači da vam slava teško pada?

• Meni slava ništa ne znači. Ako je to naglašena familijarnost, nametljivost i bezobrazluk; onda me to vrijeđa. Vrijeđa me i to što neki sebi utvaraju da znaju tko sam ja i što sam ja.

Razgovarala: Ines Sabalić (Start, 1988.)

(Index.hr)

  
 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!