Ko su oni koji su uspjeli u ramazanu?

U ime Allaha, Veličanstvenog, Uzvišenog! Salavat i selam našem Poslaniku, promicatelju Upute i svima koji se na njega ugledaju.

U ovim mubarek danima mjeseca ramazana mi smo u hladu džennetskih perivoja i svemilosnom se približavamo kroz razne vrste ibadeta i pokornosti; kroz namaz i kijam, hranjenje gladnih, podsjećanje na najljepše riječi, učenje Kur’ana i razmišljenje o njemu, prigušeno plakanje i žamor… Sve su to bistave slike koje vesele vjernike i čarobni prizori koji raduju posmatrače.

Ko se od nas ne raduje kada vidi ovo dobro? Koga od nas ne veseli kada vidi kako se ljudi natječu u dobru? I ko od nas ne zrači optimizmom kada u ovim danima vidi ljubav, prijateljstvo i samilost među ljudima?

Međutim, nakon nekoliko dana bit će objavljeni rezultati i podijeljene nagrade i radovat će se oni koji su u ramazanu uspjeli. Jedni su se isticali, pa su uspjeli i pobijedili, a drugi su zaostali, pa su razočarali i propali.

Sutra će se svima njihova zarada isplatiti I oni što su sijali požnjet će što su zasijali Ako su dobro činili, u svoju korist su to radili A ako su loše činili, pa jadno li je to što su radili

Neka ti je prijatno, o ti koji si u ramazanu uspio, a ti koji si izgubio neki ti Allah nadoknadi tvoj gubitak.

Nakon nekoliko dana bit će objavljena imena onih koji su uspjeli u ramazanu kada budu klanjali bajram-namaz u musallamama i džamijama. Bit će to onoga dana kada se budu vraćali svojim kućama baš kao da su tek od majke rođeni. Zato, Allahu naš, učini nas od onih koji su u ramazanu uspjeli. 

Ali, dobri moji, možda se pitate o onima koji su u ramazanu uspjeli, ko su oni? Kakve su im osobine? Kakva su njihova djela?

Reći ću vam. Svijet onih koji su u ramazanu uspjeli je svijet ljubavi i bratstva, svijet pregalaca, klanjača noćnih namaza i tragalaca za oprostom, svijet nježnosti i skrušenosti, poniznosti i pokornosti, svijet nastojanja i težnje za boljim i višim. To je svijet koji je zaokupljen različitim ibadetima, to su oni koji uče Allahovu Knjigu, oni koji su na ruku‘u i sedždi, oni koji su osjećajni i plaču, oni koji dijele milostinju i izdvajaju obavezni dio iz svojih imetaka, oni koji kada pričaju savjetuju, i to su oni koji rade, ali isključivo u ime Allaha. U svemu tome neka se natječu oni koji se natjecati žele.

Ko je – draga braćo – rekao da su dobra djela ograničena samo na naše čestite prethodnike?

Ko je rekao da su imetke dijelili samo Ebu Bekr i Omer, Aiša i Fatima, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan sa svima njima?

Ko je rekao da je osjećajnost, suptilnost i plakanje privilegija samo Bišra El-Hafija, Es-Sevrija, Malika ibn Dinara, Rabije Adevije…, Allah im se svima smilovao?

Pogledajte samo u Allahove kuće ovih dana! Namaz i kijam, ruku‘ i sedžda, hranjenje gladnih, dobročinstvo i požrtvovanje, podjesćanje na najljepše riječi, učenje Kur’ana i promišljanje njegovih smislova, prigušeno plakanje i žamor…

Dobročinstvo onih koji ga čine mora se spomenuti. Moramo tragati za dobrom među ljudima i širiti ga i razglašavati. Zašto da zaboravimo dobro dobročinitelja i trud pregalaca? Zašto da zanemarimo požrtvovanje čestitih i iskrenost pravih vjernika?

Zašto ne spomenemo čestitost vjernica, noćni namaz žena koje dugo vremena provode u molitvi? Zašto ne spomenemo iskrenost iskrenih žena i strpljivost strpljivih žena?

Zašto ne govorimo o darežljivosti onih koje milostinju dijele? Zašto ne pričamo o čednosti čednih žena, dovama onih koje stalno zikir čine i plaču onih koje su skrušene? 

Zašto zaboravljamo govoriti o ovakvim ljudima i ženama i o tome kakvu im je nagradu pripremio Uzvišeni Allah? Svmilosni i Milostivi Gospodar je to objavio u Kur’anu, pa Plameniti i Darežljivi Allah kaže:

“Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i sadaku i ženama koje dijele zekat i sadaku, i muškarcima koji poste i ženama koji poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.”

Molimo Uzvišenog Allaha da svi budemo među onima koji su spomenuti u ovom ajetu.

Primjera onih koji su uspjeli u ramazanu su brojni i vidimo ih na svakom mjestu. Takav je primjer starijeg čovjeka koji s oslanjao na štake i hodao veoma sporo. Podizao bi veoma sporo svoja stopala, a onda jedva koračao. Bilo je očigledno da ga je bolest iscrpila i da je veoma umoran. Ali, i pored toga, on je izašao iz kuće. Zbog čega? Izašao je zbog namaza u džematu, zbog teravih-namaza.

Isto tako, ne zaboravljam staricu savijenih leđa, veoma kratkih koraka, ubrzanog disanja koja je ”puzala” prema džamija. Čudno je to što je klanjala stojeći i nije htjela da klanja sjedeći.

Srca ovih ljudi su privržena džamijama i mi ih smatramo

-uz Allahovu volju – u jednoj od sedam kategorija ljudi koje će Allah zakloniti u Svoj hlad na dan kada drugog hlada osim Njegovog neće biti. Jedan od tih ljudi je čovjek čije je srce privrženo džamijama…

Drugi prizor jeste primjer čovjeka kojem je Allah dao obilan imatak, lijep moral i plemenitu ćud i on taj imetak dijeli onako kako ga dijeli onaj ko se ne boji siromaštva. Ja sam jedne prilike ušao u džamiju i vidio da su sofre postavljene i uzduž i poprijeko. Tražio sam ovog svog prijatelja i ugledao ga kako hoda sad tamo, sad ovamo. To je bilo na nekoliko minuta do akšama. Odjednom su stotine ljudi nagrnule u džamiju sa svih strana. Hiljadu ili možda više! Rekoh: ”Subhanallah! U vrijeme dok su drugi bogataši zauzeti svojom kupoprodajom, jer ramazan je vrijeme za trgovinu koje se ne može propustiti, ovaj čovjek je bio zauzet drugom trgovinom, trgovinom sa Allahom! Nije mu bilo dovoljno da dadne novac kojim bi se kupio iftar za postače, nego se sam stavio na raspolaganje i radio svojim rukama. Osim toga, kad god je tražena donacija za drugi, pa čak treći, četvrti, peti i deseti projekat, on je davao novac čiju količinu zna samo Uzvišeni Allah.”

Još jedan primjer onih koji su uspjeli u ramazanu, a to je nešto što smo čuli i vidjeli, jesu neke žene koje uvijek nastoje da dijele svoju imovinu. Ramazan, mjesec dobra, svjedoči ovim ženama njihovu darežljivost, požrtvovnost i davanje. Čuo sam za jednu ženu koja je zbrinula jetima, dala pomoć miskinu (ubogom siromahu), osigurala iftar postaču, tako da sam u sebi pomislio: ”Šta je sebi ostavila?” Ali, ona kao da je odgovorila:

ؤتا عنت. اف خي زأبمى أثلا ثئبثوئ

”A ono što je u Allaha bolje je i trajno je. Zašto se ne opametite?”

Sljedeći primjer jeste primjer jedne grupe djevojaka o kojima sam znao samo dobro. Njihova stalna misao bila je kako da poprave stanje drugih djevojaka i da ih pozivaju u vjeru. One stalno pitaju za teme i pitanja koja bi bila aktuelna da se obrade i drugima predoče tokom ramazana. Uporno pitaju za kasete i predavanja koja bi bilo dobro pokloniti i drugima podijeliti. I tako, mjesec ramazan prođe, a one su potrošile svoju mjesečnu plaću. Međutim, to je zajam čije dobro neće nestati.

Subhanallah! One su ostavile odjeću i modele, zadnje krikove i uljepšavanje, ali ne što nemaju za time želje. To je u prirodi žene, međutim one su to ostavile zato što je želja da upute i poprave stanje drugih i briga za vjerom veća. One kao da kažu: ”Ramazan je prilika koja se ne može nadoknaditi.”

Još jedan primjer! Radi se o jednoj majci koja je izuzetno brinula o svojim mališanima. Stalno je bila uz njih i nadgledala ih, ovoga podučaje, ovoga usmjerava… Ali, u njenom srcu je bila silna želja da ide na teraviju zajedno s drugim muslimanima, no to je bilo neostvarivo. Zato je klanjala u svojoj kući. Htjela je da bude skrušena, da joj srce zadrhti, da osjeti slast tihog dozivanja svoga Gospodara… Međutim, svuda su se čuli glasovi i smijeh djece. Vješali su se za njenu odjeću i to ju je spriječilo da ostvari svoju želju. Ništa nije mogla, osim da pusti suze i plače za noćima ramazana.

Ipak, kada je bila zadnja noć ramazana ona je spremila sehur i sve drugo pripremila, zatim se abdestila, ogrnula svoje haljine i kroz tamu noći uputila se ka džamiji u svojoj mahali. Klanjala je i učila, plakala i skrušeno Allaha molila, možda se malo sjetila i svojih mališana i za njih se uplašila. Onda nije znala da li njeno srce misli na namaz ili na mališane, pa se vratila i u svojoj kući klanjala i uz svoje mališane bila. Onda je začula kako imam uči:

أولئك؛بمارعون ف اقتا;ب وهم لها سابقون

”Oni hitaju da čine dobra djela, i u njima druge pretiču.”, pa se u plač dala poželivši da bude među onim koji prednjače. Ja silno poželih da joj na uho šapnem hadis kojeg bilježe i El-Buhari i Muslim (muttefekun alejhi): “Ko bude iskušan u nečemu u vezi sa kćerkama, one će mu biti zastor od vatre.” 

Sljedeći primjer jesu mladići koji idu od mahale do mahale, od džamije do džamije kako bi ljude upućivali i na vjeru podsjećali. Oni su sebi uskratili slast obavljanja namaza za jednim imamom. Žale što ne mogu više puta proučiti Kur’an, ali daleko od toga! Oni moraju vrijeme provoditi u čitanju i traženju tumačenja nekog ajeta, komentara nekog hadisa ili nekog fikhskog pitanja. Oni kao da govore: ”Ramazan je prilika za tevbu, vrijeme okretanja ka Allahu i kajanja za ono što je propušteno. Koliko je zalutalih koji se obraduju Njegovim riječima? Koliko je neukih koji se zbog Njegove Knjige upute pravim putem? Koliko je pokajnika kojih Allah u ramazanu prosvijetli?

Neki drugi mladići, pak, u svojim džamijama spremaju iftar za radnike iz drugih zemalja i tako sebe uskraćuju za radost iftara sa svojim porodicama i suprugama. Tu ne postoje različiti jezici, ne postoje različite nacionalnosti, nema ni poslodavca, ni radnika, garantora, ni vjerovnika, svi su braća: ”Zaista su vjernici braća.” (El-Hudžurat, 10.) Oni su braća u Ijubavi, samilosti i saosjećanju.

Drugi su posteći prešli velike razdaljine i pustinje noseći hranu i opskrbu, hodajući po vrelom suncu i užarenom pijesku kao bi pomogli potrebnim, siromašnim, udovicama, jetimima… Kako bi nahranili gladne, odjenuli oskudne, a sve to lijepom riječju prate.

A što se tiče ”čuvara morala i neprijatelja poroka”, ljudi koji upućuju druge, naređuju dobro, a odvraćaju od zla, o njima bez ustezanja pričaj. Dok smo mi na namazu, kijamu, dok razmišljamo o Kur’anu, oni u najodabranijim danima rade na suzbijanju problema razgolićenosti, nemorala, poroka i zala, uznemiravanja i dobacivanja. Kao da osjećam koliko pate i bol im srca razdire jer nisu mogli kao drugi da se u noćima ramazana u punoj mjeri ibadetu posvete. 

Ali, drago braćo, radujte se, u velikom ste dobru znajte! Ko će se drugi za vjeru i istinu boriti, ako nećete vi, jer drugi ljudi su se dunjalučkih užitaka prihvatili?

Ovo su bili samo neki primjeri onih koji su u ramazanu uspjeli. Postoji mnogi drugi primjeri za koje mi ne znamo, zna ih samo Uzvišeni Allah. Vrata dobra su širom otvorena i Allah najbolje zna stanje ovih ljudi. Ako oni nisu uspjeli u rmazanu, pa ko onda jeste?! Da nisu možda oni koji samo misle o sebi, o svom poslu i imovini?!

نمفائوا يارعون ف اقت1ت ئ؛نعوكا رعبا ؤبجا ؤثائوا ثا خاشعين

“Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.” Molimo Uzvišnog Allaha da nas sve učini od onih koji su uspjeli u ramazanu i koji su spašeni.

 
Odlomak iz knjige “Duhovnost postača”

Dr Ibrahim ibn Abdullah ed- Duvejjiš

Naslov originala:

روحانية مائم

Naslov prijevoda: Duhovnost postača

Prevodioci: Mr Muhamed Mehanović, Senad Ceman

Izvor: Akos.ba