MISTERIJ IZMEĐU KOMPLEKSNE TEHNOLOGIJE I TEŠKE POLITIKE: Zašto Turska tvrdi da će im trebati barem 10 mjeseci da osposobe ruski S-400 sistem?

Erdogan je shvatio da mora pronaći način kako bi spriječio daljnje američke pritiske na Tursku i pronašao ga je u vidu jačanja odnosa s Rusijom, a nabava protuzračnog sustava S-400 je potvrda izvedbe tog plana. Značajno je da je osam ruskih teretnih zrakoplova stiglo u Tursku s dijelovima ovog naprednog sustava otprilike točno 3 godine nakon pokušaja državnog udara u Turskoj. Simbolika postaje sve snažnija.

Kada su zrakoplovi stigli i kada je sve prigodno poslikano obratio se i Erdogan poručivši: "Uz božje dopuštenje sve će biti postavljeno do travnja 2020. godine". Možda Erdogan traži još dopuštenje od svevišnjeg, ali od nikog drugog - jer Amerikancima je pokazao da je Ankara postala imuna na njihove pritiske (a u retrospektivi takve zemlje su završavale jako loše, primjerice Irak i Libija...).

No, jedna stvar je pomalo intrigantna - S-400 jest kompleksan komad vojne opreme, bez sumnje, ali zašto je potrebno toliko vremena da bi se isti postavio? I zašto je trebalo uopće toliko vremena da stigne od Rusije do Turske?

Informacije koje su stizale iz turskih medija prethodno dolasku, onom potvrđenom dolasku, bile su poprilično konfuzne - u nekoliko navrata stizale su "potvrde" da je S-400 "poletio" te da će se pojaviti u Turskoj "tijekom dana". Svaki put prošao bi dan, pa još jedan dan... a najčudnije su bile one tvrdnje da je poletio te da će doći "krajem tjedna" (!), pa nije da leti oko svijeta?

Dobro, moglo bi se reći kako je očito postojao neki razlog da se točan datum i vrijeme drže pod tajnom, a možda su se s tim ciljem i namjerno u javnost plasirale lažne informacije - nije baš jasno tko bi to gađao/rušio ruske zrakoplove na ovom prostoru... zadnji koji je namjerno gađao i srušio ruski vojni zrakoplov je, ironično, upravo Turska!

Sve u svemu, S-400 je stigao i čak i laik mogao je vidjeti da to nisu "puzzle" za slaganje već konkretni komadi opreme - na fotografijama smo vidjeli dvije lansirne rampe, dizalicu, radare... Ne izgleda, bar ovako na "prvi pogled", kao da je to sve skupa nešto što bi se trebalo sastavljati čak 10 mjeseci.

Da, za korištenje samog sustava potrebno je proći intenzivno obuku, ali turski vojnici su je već navodno prošli - još ovog proljeća i ranije pojavljivali su se podaci kako je "zanimljivo" da turski vojnici u isto vrijeme u Rusiji prolaze obuku po pitanju korištenja S-400 sustava dok u isto vrijeme turski vojni piloti u SAD-u uče letjeti na novom F-35 vojnom zrakoplovu. Dakako, bilo je jasno da će samo jedna od te dvije skupine moći i doma uživati u toj tehnici, a nakon poduže drame ispalo je da su to ovi s treninga u Rusiji. Dakako, ako jesu. Svi ti "hoće-neće" tjedni oko dolaska S-400 u Tursku mogu izazvati pojačani skepticizam. Drugim riječima - jesu li turski vojnici zaista već uvježbali upravljanje ruskim protuzračnim sustavima kako se tvrdi da jesu? Tko zna!

Ukoliko nekim slučajem ipak nisu to bi onda pojasnilo zašto se Erdogan nada da bi to travnja 2020. sve moglo postati operativno. Iako njegov izbor riječi nekako sugerira da je travanj 2020. optimističan datum...

Znači li to da je S-400 tako jako kompliciran? Ne, nije, ali stvarnost koja ga okružuje jest.

Vratimo se nekoliko dana unatrag. Što su iz SAD-a poručili da će učiniti ako se Erdogan drzne "stvarno" nabaviti ruski sustav? Da će izbaciti Tursku iz F-35 programa i da će joj uvesti za kaznu sankcije. Što su učinili? Izbacili su je iz F-35 programa, ali nikakve sankcije nisu uvedene. Zašto? Prvo su iz Washingtona poručili kako trenutačno "razmatraju o tome" - što u prijevodu znači: ipak nećemo žuriti. A onda je dan nakon američki državni tajnik Mike Pompeo pojasnio stvari i to otprilike ovako: "Sankcije ćemo uvesti Turskoj ukoliko S-400 postane operativan".

Dobro, to ima smisla iz američke perspektive, ako je točna ona priča da se stvarno "boje" ruskog S-400 jer bi im isti, tako kažu, mogao "pročitati" njihove vojne tajne (pritom pak nije jasno kako se ne boje sve ruske instalacije u zračnoj vojnoj bazi Khmeimim kod sirijske Latakije, a ona je na manje od 50 kilometara od turske granice). No, opet nije jasno što je Pompeo time htio reći - zar zaista misli da će Turska držati cijeli S-400 sustav kao "ukras", kao nekakvu uspomenu na dobre tursko-ruske odnose.

Da to sada stvarno učine, da "sastave" S-400 i ostave ga negdje da skuplja prašinu bez "paljenja", bilo bi to za Tursku još i veća sramota nego da su otkazali kupnju istog - ispalo bi kao da im je Rusija zaprijetila da ga moraju kupiti. Zaista bi čudilo da se to dogodi, vjerojatno bi i Pompeo bio u čudu.

Ipak, nekako se sve čini da je Erdogan donio taktičku odluku ne pokretati S-400 dok ne pronađe načina kako reflektirati potencijalne američke sankcije. To pak znači da se ponovno mora upustiti u osmišljavanje lukavih poteza. Što bi oni mogli biti? Svašta - recimo "prijetnja" daljnjom kupnjom ruske vojne opreme (vojni zrakoplovi), a tu je uvijek i onda sada već toliko puta spominjanja ofenziva s "američke" strane Eufrata.

S-400 se mora ubaciti u operativnu fazu, kad tad, čisto da Erdogan ne ispadne kao nekakav sakupljač skupe vojne opreme u svrhu vanjskopolitičkih bodova (u ovom slučaju moskovskih). No, čak i tada taj sustav neće služiti svojoj svrsi. Naravno, mogao bi ga Erdogan postaviti negdje na granicu da ruši sve što leti iznad Idliba, ali da ruski sustav počne rušiti ruske zrakoplove? Na takvu ironiju ovaj svijet još nije spreman (valjda) - a i nekako se stječe utisak da bi se pri takvoj naredbi sam S-400 pobunio, možda bi se na kontrolnoj ploči crvenim slovima ispisalo "NJET"!

Ipak, mora se priznati Erdoganu da je uspio nešto što već dugo vremena nikome nije pošlo za rukom - pa čak ni njegovom relativno novom prijatelju Putinu - uspio je i Ameriku i Europu natjerati da paze što će napraviti s njim. SAD-u je dao do znanja da bi, ako budu previše pritiskali, mogli izgubiti strateški možda i najvažniju NATO članicu (vidi: NATO je anti-ruska alijansa, a Erdogan je u istoj sad stvorio ogromnu krizu: Sprema li mu se rušenje?). U isto vrijeme "protiv Europe" Erdogan na svom teritoriju i dalje drži nekoliko milijuna izbjeglica i migranata koji samo čekaju da otvori vrata i pusti ih prema Njemačkoj (ili do kud god uspiju doći). Dakako, Europu drži u relativno težoj poziciji jer SAD mu mogu bar malo priprijetiti dok se Europa može samo nadati da će "sultan" biti milostiv i držati kapiju zatvorenom do daljnjega.

Ovo pak nadmudrivanje između Ankare i Washingtona će potrajati, očito je da su obje zemlje spremne ići na duge staze, a za svaki konkretan potez trebat će mjeseci i mjeseci, uz ciljano dizanje napetosti između poteza A i poteza B. Na idućem potezu je, opet, Erdogan. Doći će i ta 2020. i taj travanj, a ako želi ostati "u igri" neće moći tada reći da ne zna gdje je gumb za paljenje!