BUĐENJE U HORMUZU: SAD ne može zaustaviti iransku naftu jer će Iran u protivnom krenuti u zaustavljanje globalne ekonomije
Dana 8. maja 2018. Sjedinjene Države jednostrano su se povukle iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja ili iranskog nuklearnog sporazuma, čime su prekršile svoju međunarodnu obvezu i dale svijetu šansu da više ne vjeruju nikakvim potpisima koji dolaze iz Washingtona.
Svjetska licemjerna politika, međutim, i dalje poštuje 'američku demokraciju'. Šest mjeseci kasnije, 5. novembra 2018., Sjedinjene Države ponovno su uvele jednostrane sankcije iranskom izvozu nafte i petrokemije, jer samo američka administracija razumije da to pomaže iranskom narodu. Iako je odobrio moratorij na kupovinu iranske nafte za osam država (uključujući Indiju, Japan i Južnu Koreju) koja su trajala do kraja aprila 2019. i koja su im trebala dati vremena za prilagodbu novim sankcijama, Donald Trump je taj moratorij ukinuo 2. maja 2019. i ukupni naftni embargo stupio je na svoje mjesto. Sjedinjene Države žele prekinuti izvoz iranske nafte, kako tvrde njeni dužnosnici. Cilj je povećati financijski i gospodarski pritisak na Teheran kako bi zemlja kapitulirala u pregovorima o američkim uvjetima. Iranci trenutno odbijaju američke zahtjeve, sugerirajući da Washington tim postupcima krši međunarodno pravo i posebno rezoluciju 2231 Vijeća sigurnosti UN-a, kojom je podržan nuklearni sporazum. Ostale potpisnice sporazuma Iran politički podržavaju, ali funkcionalno ne djeluju protiv obnovljenih sankcija. Stoga, uzimajući u obzir iranski stav o povlačenju pred američkim maltretiranjem, pogledajmo kako naftni embargo može utjecati na američko-iranski sukob.
Kao nositelj četvrte svjetske rezerve nafte, Iran igra veliku ulogu u svijetu, a nafta je jedno od stožernih oruđa u iranskoj ekonomiji i vanjskoj politici. Glavni dio iranskog proračuna ovisi o njegovom izvozu nafte i petrokemije. Smanjenje ove ovisnosti bio je cilj uzastopnih iranskih uprava, uključujući sadašnju Rohanijevu administraciju. Amerika je ciljala i izvoz nafte i proizvodnju nafte u zemlji s vrlo strogim i do sada neviđenim sankcijama. Ipak, iako su sankcije vrlo štetne za njihovo gospodarstvo, iranski dužnosnici izražavaju glas svog prkosa američkim zahtjevima. Prema iranskom ministru vanjskih poslova Mohamadu Džavadu Zarifu, Iran će prodati svoju naftu, ali 'nikada neće prodati svoje dostojanstvo'. Drugim riječima, Iran će pronaći načine za zaobilaženje jednostranih sankcija Sjedinjenih Država a čineći to, neće pokleknuti pred američkim zahtjevima. Postoje, međutim, ozbiljne sumnje u vezi s tim. Te sumnje treba uzeti u obzir pri analizi mogućnosti potpunog bojkota nafte s jedne strane, i iranske sposobnosti da izbjegne takav bojkot s druge strane.
Prije Islamske revolucije 1979., Iran je izvozio otprilike 6 milijuna barela dnevno. Iranske revolucionarne elite odlučile su smanjiti izvoz nafte na minimum kako bi očuvali prirodni resurs za buduće generacije. Ubrzo nakon revolucije, Iran se suočio s nizom sankcija i napada koji su usmjereni na njegova postrojenja za proizvodnju nafte i izvoz nafte. Iračke zračne snage usmjerile su se na glavna postrojenja za proizvodnju nafte tijekom Iransko-iračkog rata (1980-1988), a Sjedinjene Države su ciljale na četiri iranske platforme za proizvodnju nafte u Perzijskom zaljevu - što je smanjilo iranske proizvodne kapacitete za 520.000 b / d. Nakon što je završen Iransko-irački rat, američke sankcije protiv Irana nastavile su se povećavati i smanjivati sve dok Washington nije uveo oštre sankcije, vršeći ogroman pritisak na iranski izvoz nafte i njegovo gospodarstvo šire. Prvi naftni embargo u skladu s ovom politikom uspostavljen je u lipnju 2012. Do 2015. godine, iranski izvoz nafte pao je otprilike na 1 mb / d. Brojke su se opet počele povećavati nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma, u srpnju 2015., kojim su ukinute sankcije uvedene iranskom izvozu nafte. Proizvodnja Irana tada je dostigla 3,8 mb / d, od čega se 2,8 mb / d izvozi. Kina, Indija, Japan, Južna Koreja, Turska i Europska unija bili su glavni uvoznici iranske nafte. Brojke su se, međutim, ponovo počele smanjivati nakon što su Sjedinjene Države u studenom 2018. ponovno uvele svoje naftne sankcije, a posebno nakon što su u svibnju 2019. zaustavile izuzeća od kupovine nafte.
Ali koliko je praktična politika usmjeravanja iranskog izvoza nafte do nule - ako je to uopće moguće? U tom pogledu Trumpova administracija ima ohrabrujuće čimbenike. Mnogi su potrošači nafte smanjili ili čak zaustavili uvoz nafte iz Irana. Sporazum OPEC-a iz lipnja 2018. o povećanju proizvodnje nafte, usprkos iranskom prigovoru, trebao bi biti ohrabrujući i za Washington. Kao takav, Irak je povećao proizvodnju nafte, a Saudijska Arabija je započela svoju rezervnu proizvodnju. Uz to, proizvođači izvan OPEC-a, uključujući Rusiju i samu Ameriku, bez presedana su povećali proizvodnju. Ali može li povećanje proizvodnje nafte od strane gore spomenutih strana nadoknaditi iransku naftu, i što je još važnije, kako to može funkcionirati prema iranskim ciljevima politike Sjedinjenih Država?
Iako je porast nafte i izbjegavanja izvoza OPEC-a izbjegnut povećanjem proizvodnje OPEC-a i izvoza izvan OPEC-a, cijene nafte i dalje su visoke, a potražnja za njom i dalje ostaje snažna i raste. Rezervni proizvodni kapacitet OPEC-a je ispod 3 mb / d, od čega većina pripada Saudijskoj Arabiji, već je iscrpljen. S druge strane, globalna potražnja u 2018. godini porasla je za 1,3 mb / d u odnosu na 2017. i porasla je za 1,4 mb / d u 2019. Jednostavni izračun govori američkim kreatorima politike da rastuća globalna potražnja plus iransko i venezuelansko smanjenje proizvodnje, kao i ograničena rezervna proizvodnja unutar i bez OPEC-a, znači stalan trend rasta globalnih cijena nafte. Pored ovih globalnih čimbenika, postoje mogućnosti Irana koje mogu poremetiti američki naftni embargo i njegove političke ciljeve.
Iako su ograničene, Iran je u stanju pružiti zemlji mogućnost preživljavanja izvoza. Njegova prva i očito slijedeća opcija jest pokušati zaobići američki naftni embargo izvozom nafte i naftnih i kemijskih proizvoda službeno i neslužbeno. Iako Iranci inzistiraju na tome da će nastaviti prodavati naftu, brojke pokazuju povratak u godine prije nuklearnog sporazuma, kada je Iran izvozio otprilike 1 mb / d. Iranci se nadaju da će njihovi tradicionalni potrošači, Indija, Turska, a posebno Kina, nastaviti uvoziti iransku naftu unatoč američkog embarga. Službeni razgovori, posebno s Kinom, ohrabrujući su u tom pogledu. Međutim, velik dio ove nade pokazao se nerealnim. Službene brojke pale su na rekordno nisku razinu Irana - ispod 0,5 mb / d. Iako se službeni izvoz nafte čini zabrinjavajući za Teheran, njegov glavni ulog za zaobilaženje američkih sankcija usmjeren je na neslužbena tržišta. Dok Sjedinjene Države mogu pratiti iranski službeni izvoz, neslužbeni, neprijavljeni izvoz ostaje dvosmislen kakav je bio prije nuklearnog sporazuma. Postoje glasine - koje ostaju nejasne - da zemlja neslužbeno izvozi brojku koja je blizu 1 mb / d. I paralelno s padom službenog izvoza nafte, broj neslužbenog izvoza raste. Iako se neslužbena nafta prodaje ispod globalnih cijena, činjenica da Amerikanci ne mogu presresti i učinkovito ometati taj izvoz, ipak čini racionalni izbor Teherana pod američkim naftnim embargom.
Uz to, krijumčarenje goriva naglo raste kao rezultat devalvirane iranske valute. Jedna litra goriva u Iranu danas se prodaje po otprilike 0,08 USD, što je znatno ispod cijena u susjednim zemljama. Iz takve zemlje se svakodnevno krijumčari 20 do 40 milijuna litara goriva. Vlada radi na zaustavljanju ovog trenda, jer gorivo očito subvencionira država. Ipak, ako vlada želi dodati svoje subvencije cijenama krijumčarenog goriva, to bi mogao biti idealan put za zaobilaženje američkih sankcija - što se već događa, prema nekim izvorima. Općenito, teško je - ako je to uopće moguće - zamisliti situaciju u kojoj iranski prihodi od nafte prestaju ulaziti u zemlju. Osim pokušaja zaobilaženja američkih sankcija, Teheran je prijetio odmazdom protiv američkih sankcija. Osim uobičajenih prijetnji zapovjednika Islamske revolucionarne garde, predsjednik Rouhani jasno je poručio da će Iran urazumiti svakog neprijatelja koji želi ploviti kroz Hormuški tjesnac (kojega zajednički kontroliraju Iran i Oman), što je odjeknulo i upućeno je i mnogim drugim dužnosnicima. Iranske prijetnje postale su jasne: ako se Iran uguši, globalna će se ekonomija suočiti sa stvarnom opasnošću. Ovo je naravno posljednja mogućnost Irana, ali trebala bi biti vrlo učinkovita i neugodna za stratešku zajednicu u Washingtonu, ako je tamo uopće ostalo pameti.
(Advance.hr)