SVE INTENZIVNIJE SE PRIČA O PRELASKU EUFRATA: Sprema li se Turska za direktan obračun s američkom vojskom u istočnoj Siriji

Turski ministar obrane Hulusi Akar sastao se tijekom jučerašnjeg dana s visokim turskim vojnim dužnosnicima kako bi raspravljali o mogućem pokretanju vojne operacije koju već dugo najavljuju - onu u Siriji istočno od rijeke Eufrat.

Sastanak je održan svega dan nakon što su iz Turske zaprijetili, još jednom, kako će tu operaciju pokrenuti ukoliko se ne implementira sporazum sa SAD-om o tzv. "sigurnoj zoni" na prostoru Sirije. Nadalje, poručuju kako je njihovo strpljenje sa SAD-om "isteklo".

Ovo je poprilično velika vijest, a da je takva bit će jasno čim je stavimo u kontekst. Krenimo redom - što uopće znači "ofenziva istočno od Eufrata"? To je nešto što turski predsjednik Erdogan najavljuje (prijeti) da će pokrenuti još od početka ove godine. Zašto? Zato jer tvrdi da je taj prostor - dakle pogranični dio sjeverne Sirije, istočno od rijeke Eufrat - pod kontrolom "terorista" te pritom misli na kurdske snage.

To da Erdogan kurdske snage u Siriji smatra teroristima dakako nije ništa novo. Njegov plan je očito prije nekoliko godina bio dozvoliti ISIL-ovim (stvarnim) teroristima da doslovno "istrijebe" kurdske snage s tog prostora. Podsjetimo, kurdski YPG ostao je u tada u klopci, u pograničnom gradu Kobani. ISIL je nadirao s juga, a turska vojska je blokirala granicu na sjeveru. Samo zahvaljujući tadašnjem velikom pritisku SAD je Erodgan na kraju, krajnje nevoljko, dozvolio da kurdske Pešmerga snage hitno stignu u pomoć iz Iračkog Kurdistana preko turskog teritorija (to je mogao jer Ankara zapravo ima, za čudo, relativno dobre odnose s Erbilom).

U svakom slučaju, Pešmerge su stigli te su zajedno s američkim zračnim snagama, ali i silovitim otporom opkoljenih Kurda, uspjeli spasiti Kobani - u suprotnom bi to bio veliki masakr u režiji ISIL-a oko kojeg Erdogan sigurno ne bi plakao.

Valja podsjetiti kada se sve to događalo - opsada Kobanija trajala je od rujna 2014. pa do ožujka 2015. Dakle, više od godinu dana prije događaja koji će trajno zaljuljati odnose između Turske i SAD-a. Dakako, govorimo o pokušaju državnog udara na Erdogana u ljeto 2016. Danas bi pak bilo teško očekivati da Erdogan izlazi u susret ili Amerikancima ili njihovim saveznicima u Siriji koje smatra teroristima. U više navrata je čak i direktno optužio SAD da "podupiru teroriste", doduše to je ipak bilo više u vrijeme Obamine administracije i manje otkako je Trump na vlasti (s kojim, čini se, još uvijek preispituje odnos).

Znamo što se pak događalo ove godine - cijela S-400 drama već se toliko otegla da je postala zamorna, no čin je iznimno bitan. Ruski S-400 na kraju ipak dolazi u Tursku, a tursko-američki odnosi padaju još nekoliko stepenica niže.

Spomenimo pritom kako je Erdogan bio uvjeren, ili je tako barem tvrdio u javnosti, da SAD sigurno neće Tursku izbaciti iz F-35 programa, no to se dogodilo doslovno dan nakon što je S-400 stigao.

Danas pak imamo izjavu američkog državnog tajnika koji navodi kako će se Turskoj uvesti nove sankcije ukoliko S-400 sustav učine "operativnim". Ovo jest nova američka prijetnja, ali vrlo razvodnjena prijetnja - što će kasnije reći? Uvest ćemo vam sankcije ako njime budete ciljali naše zrakoplove?

Očito je kako Washington sada već poprilično pazi što će napraviti jer ako malo žešće razljute Erdogana on im može uzvratiti na niz načina. Već smo pisali o potencijalnom većem približavanju Rusiji kao i o činjenici da bi to bio kraj NATO saveza kakvog poznajemo, no postoji još jedan način - upravo onaj o kojem je sinoć bila riječ za vrijeme sastanka ministra Akara s drugim šefovima turske vojske.

Turska može pokrenuti ofenzivu istočno od Eufrata, ulazeći duboko u sjeveroistočnu i istočnu Siriju, a to je teritorij koji si je SAD "izgradio" u svrhu trajnog nadzora, de-facto okupacije putem posrednika, odnosno YPG Kurda koji, razumljivo, ne mogu tek tako ostati bez saveznika jer im prijeti opasnost da će ih turska vojska "pojesti".

Da, SAD se navodno nalazi u fazi povlačenja iz istočne Sirije, no je li to zaista tako ili su to priče koje vojska servira Trumpu, a on dalje svijetu? Sada se, tvrde neki izvori, aktivno traži "zamjena" za američku vojsku u Siriji pa se tako spominju britanske trupe, njemačke trupe... no to nije zapravo "odlazak", već samo daljnji nastavak okupacije teritorija putem novog posrednika.

Dakle, stavimo stvari u kontekst - kada kažemo "istočno od Eufrata" na teritoriju Sirije onda mislimo na zonu američke kontrole. Ima li SAD tamo 1,000 ili 10,000 trupa sasvim je svejedno. Činjenica jest da je to zona američke kontrole i da se eskalacija pokušala izbjeći pričama o tome da će ista, barem uz granicu s Turskom postati "sigurna zona". U prijevodu: SAD je obećavao Turskoj da će se kurdske snage povući te da će oni, američka i turska vojska, zajedno kontrolirati taj prostor. Naravno, na takav aranžman bi Ankara pristala, ali sada je već jasno da se isti neće dogoditi.

Američku delegaciju je u Tursku ovog tjedna vodio specijalni američki izaslanik za Siriju, Envoy James, no, kako ističe turski MVP Mevlut Cavusoglu, to turske dužnosnike "nije zadovoljilo". I sada imamo ponovno priče o mogućem pokretanju ofenzive istočno od Eufrata.

Što bi to značilo konkretno? To bi značilo da kada turske snage počnu pucati po Kurdima da će u isto vrijeme pucati i po američkim vojnicima koji se tamo s njima nalaze. Da je tako potvrdio je danas i glasnogovornik Pentagona, Sean Robertson, ističući: "Jasno smo naglasili da je jednostrana vojna akcija u sjeveroistočnoj Siriji od strane bilo koje strane, posebno s obzirom na to da osoblje SAD-a može biti prisutno ili u blizini, ozbiljno zabrinjavajuće. Za nas bi takva akcija bila nedopustiva".

Prošlo je više od godinu dana otkako je SAD obećao Turskoj da kurdskih YPG boraca u sirijskom gradu Manbij neće biti. Turska frustrirano poručuje kako taj dogovor još nije implementiran te kako izgleda da neće niti biti.

Kolika je šansa da bi uskoro moglo doći do izbijanja sukoba u kojem bi s jedne strane bila turska, a s druge američka vojska? Iako se upravo to sugerira u prijetnji "prelaska Eufrata", teško da će se Turska tek tako upustiti u takvu akciju. Za sada, a i još neko vrijeme, to će biti samo prijetnje. Jačanjem pritiska pokušat će od SAD-a dobiti ono što zapravo sve ovo vrijeme žele - da Amerikanci njih uzmu kao saveznike na tom prostoru, a ne Kurde. Pa zašto to Amerikanci nisu napravili? Zato jer znaju da je s Kurdima lako, da ih mogu staviti u poziciju gdje će im egzistencija ovisiti o američkom raspoloženju - da, jurnut će Kurdi natrag u Damask čim i ako Amerikanci stvarno napuste Siriju, ali to je riskantno. Prvo, možda Damask ne bude zainteresiran braniti ih od turske vojske. Drugo, pitanje je koliko se sirijska vojska uopće može realno suprotstaviti turskoj jer, kao što i vidimo, nakon više mjeseci napora gotovo da nisu ni okrznuli bastion u koji se pretvorio Idlib.

Turska će nastaviti prijetiti, s "Eufratom i Rusijom" - jučer su turski vojni dužnosnici poručili kako im je Rusija ovih dana ponudila svoje zrakoplove SU-35. U isto vrijeme tvrde kako u turskom vojnom vrhu još "nije bilo razgovora o alternativi F-35". Međutim, Akar je također rekao kako će Turska "tražiti ponudu negdje drugdje ako joj se onemogući nabava F-35".

Što se Eufrata tiče, na kraju možda stvarno i krenu u ofenzivu ne mareći gađaju li Kurde ili Amerikance, no to će se dogoditi tek ako se odnosi još znatno srozaju. Sve dok američke delegacije stižu u Ankaru, dok komunikacija funkcionira, ostat će sve samo na prijetnjama, jer jedna stvar je nabavljati ruski obrambeni sustav, a sasvim druga otvarati vatru po američkoj vojsci.

(Advance.hr)