TEME

ATLANTIZAM I DOLAZAK BORISA JOHNSONA U ŠIREM KONTEKSTU: Ovo bi mogao biti početak preslagivanja svijeta s modela "zapad-istok" na "zapad-centar-istok", a Evropa neće dobro proći

Objavljeno:23.07.2019 - 18:15
A A A Times Arial

Foto: Matt Cardy/Getty Images/Guliver Image

Kako se i očekivalo, Boris Johnson danas je postao novi britanski premijer odlukom većine vladajuće Konzervativne stranke. Službeno će na toj poziciji zamijeniti premijerku Theresu May sutra.

Njegov protukandidat bio je Jeremy Hunt, no od početka utrke bilo je i više nego očito da stranka "naginje" Johnsonu koji je bio jedan od istaknutijih aktera u zagovaranju Brexita 2016. godine (i danas je - tvrdi kako je voljan izaći iz EU krajem listopada "sa sporazumom ili bez njega", no daleko je listopad...). Johnson je osvojio 66,4% glasova dok je Hunt dobio 33,6%. Ukupno je glasalo 139,318 članova Konzervativne stranke uz visoku izlaznost od 87,4%.

Pred Johnsonom je svakako turbulentan period - izlazak iz EU je scenarij bez presedana. Nije tajna da odugovlačenje procesa izaziva frustracije i u Britaniji i u Europi, no završnica ovog procesa (ukoliko to zaista bude ova jesen) bit će svakako važna. Unatoč razvodu jasno je da Britanija i EU još uvijek itekako ovise jedna o drugoj, a izbijanje ekonomske krize u Britaniji pogodit će i europsko kopno. S druge strane da se "sporazum o razvodu" lako može postići onda bi se već i postigao jer od Brexit referenduma su prošle 3 duge godine.

Svakako će biti zanimljivo i to što Boris planira učiniti po pitanju napetosti između Londona i Teherana jer u igri "otimanja tankera" sada Iran i Britanija stoje na 1:1. Isto tako će biti zanimljivo vidjeti kakav će stav zauzeti prema Moskvi jer njegova prethodnica i ruski predsjednik Putin imali su iznimno hladan odnos. Neki medijski napisi tvrde kako iza Johnsona stoje ruski oligarsi, referirajući se pritom vjerojatno na njegovo prijateljstvo s Aleksandrom Temerkom - on svakako spada u oligarhijsku kategoriju, ali ne u onu koja je u dobrim odnosima s Kremljom, upravo suprotno. Temerko je, kao i njegov poslovni partner Mihail Hodorkovski, pobjegao iz Rusije te je 2011. u Britaniji dobio državljanstvo tvrdeći kako su ruske optužbe protiv njega (za pronevjeru) "politički motivirane". Donirao je preko milijun funti za vladajuće britanske Konzervativce. Da je dobar s Johnsonom i da također zagovara Brexit, to stoji, stoji i to da i Putin vjerojatno priželjkuje Brexit, no sve to skupa ne znači da između spomenutih postoji prijateljstvo.

Borisa Johnsona s pravom uspoređuju s Donaldom Trumpom, iako za razliku od Trumpa ovaj ima poprilično aktivnu političku karijeru iza sebe, no ono u čemu su njih dvojica slični (izuzev osebujnog nastupa i kontroverznih izjava) je zapravo njihova enigmatičnost kao i tendencija da pričaju ono što u datom trenutku "prolazi".

Johnsona recimo pamtimo po tome da je u jednom trenutku bio vrlo oštar kritičar zapadnog uplitanja i destabilizacije Sirije, čak je i pozivao na suradnju s Assadom. No, nakon što postaje ministar vanjskih poslova "okreće ploču" (vidi: Boris Johnson: "Brutalnom Assadovom režimu ne smijemo dozvoliti da ostane na vlasti").

Tada je pokazao (ono što su drugi i govorili da će pokazati) svoju nekonzistentnost, zapravo sebe kao "tipičnog političara", ali s povećom dozom prilagodljive populističke i "trumpističke" retorike.

Njegov uzlaz na vrh britanske političke vlasti je pak već dugo vremena očekivan. Naime, kada je britanski premijer David Cameron 2016. podnio ostavku, što je bilo i za očekivati nakon šokantnog referenduma na kojem su Britanci odabrali izlazak iz Europske unije, odmah su krenule spekulacije da će ga naslijediti Boris Johnson - bivši gradonačelnik Londona i jedan od najgorljivijih zagovaratelja izlaska Britanije iz EU.

Tek usput spominju se imena kao što su tadašnja ministrica unutarnjih poslova Theresa May i ministar pravosuđa Michael Gove. Kako je onda May došla na poziciju premijerke? Tako da je Johnson poručio kako ne želi biti vođa (bar ne tad!). Zašto? Možda je riječ o mudroj kalkulaciji, "bacajući pred lavove" Theresu May da bi kasnije došao kao "spasitelj" - ili je jednostavno prevrtljiv.

Boris Johnson je rođen u SAD-u, u New Yorku (ima dvojno državljanstvo). Član je Konzervativne stranke, no njegovi stavovi se često razlikuju od većine njegovih kolega. Jedni ga smatraju humorističnom i zabavnom osobom koja je znatno pristupačnija od tradicionalnih konzervativaca - drugi pak tvrde da je lijen, nepošten te da koristi rasističku i homofobnu retoriku.

Njegovi kritičari tvrde kako zapravo i nije pravi euroskeptik već samo oportunist koji je pravovremeno osjetio "kuda vjetrovi pušu" te će sada to nastojati iskoristiti kako bi se domogao vlasti. Mnogi su ga prozvali "Putinovim apologetom" kada je rekao da je EU također odgovorna za rat u Ukrajini.

Isto tako je i činjenica da je 2015. godine objavio tekst u listu The Telegraph u kojem poziva na suradnju s Vladimirom Putinom i Basharom al-Assadom u Siriji.

U tom tekstu pozvao je na ujedinjenje svih sila u borbi protiv ISIL-ovog terorizma, a to je zapravo gotovo identičan stav kojeg su zastupali Assad i Putin. Te izjave su ga, tada, učinile opasnim političarom, no, danas se nitko previše ne boji toga što znači da se Johnson u međuvremenu "korigirao".

Hoće li Britanija za vrijeme njegovog mandata voditi jednu drugačiju vanjsku politiku, za razliku od Camerona koji je bio jedan od glavnih aktera u agresiji na Libiju 2011. godine, ili pak Therese May koja je srozala odnose između Londona i Moskve na, kako iz Kremlja tvrde - "najniže razine u povijesti"? Možda to neće toliko ovisiti ni o njemu, već o tome koja će frakcija (napokon) prevladati s druge strane Atlantika. Ne treba imati zablude - Britanija izvan EU-a neće biti oličenje samostalnosti već će doći pod znatno veći utjecaj Washingtona. Trump se dakako, što je i sam rekao, jako veseli Johnsonovom dolasku na vlast.

George Galloway, bivši britanski zastupnik i jedan od političkih komentatora "bez dlake na jeziku" poručio je: "Ako mislite da je Boris Johnson rješenje za britanske probleme onda niste normalni". U zanimljivom osvrtu Galloway također ističe: "Baš kao i njegov heroj Winston Churchill, on vjeruje da će ga povijest dobro tretirati jer je ON namjerava pisati".

Dolazak Johnsona, ukoliko se odmah ne pretvori u fijasko, mogao bi biti jedan novi početak za "Atlantizam", nešto što bi Trump bio itekako voljan prigrliti, ali s Theresom May nije mogao pronaći zajednički jezik. Recimo da Johnson potraje, i da Trump dobije izbore dogodine... to bi im dalo sasvim dovoljno vremena da barem pokušaju preorijentirati politički svijet kakvog poznajemo. Je li takav scenarij dobar ili loš je teško odgovoriti, barem za sada, ali da može svijet potencijalno sortirati na zapad-centar-istok umjesto dosadašnjeg zapad-istok modela, svakako je moguće. Snažnija simbioza, odnosno jačanje tzv. "specijalnog odnosa" između SAD-a i Britanije, stvorilo bi jednu veću silu na Atlantiku. U tom slučaju Europi je da pod hitno krene, nakon desetljeća čekanja, u vlastito osamostaljenje od dotrajalih modela - tako može zaista biti svjetska sila, ali ako prekasno shvati kojim putem se situacija razvija prijeti joj sudbina da ostane "stisnuta" između Istoka i Zapada, a da nikako nije pametno da Europa bude "arena" preko koje će se netko sudarati podsjeća nas i više nego dovoljno dobro brutalno 20. stoljeće.

Advance.hr)

  
 

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!