DVIJE MATURANTICE SU SJEDILE NA STANICI, A ONDA JE USLIJEDILA SCENA O KOJOJ BRUJI SRBIJA: "Ne morate da se izvinjavate, ništa se ne mora"

Društvenim mrežama danas kruži jedna scena koja je nastala u Beogradu, a sve je ispričao Darko Nikolić, novinar "Blic-a".

Pročitajte u cjelosti status koji osvaja društvene mreže:

"Danas se pred mojim očima u Beogradu desilo nešto strašn... Hm. Hajde da ovaj "doživljaj sa maturantima" ispričam malo drugačije.

Beograd. Ili, Manila, nemamo više predstavu kako se zove ova količina sparine, vlažnost vazduha je takva da i komarci uključuju brisače. Na ulicama, ljudi u šortsevima nose kišobrane, kola koja nisu dan ranije plutala čekaju Godoa koji "mora da je tu negdje", samo da se domognu sljedeće raskrnice za života, a gradski prevoz služi za eksperiment "podgrejane sardine". U njemu je još 90-ih opovrgnut zakon fizike o zapremini određenih tijela, tad smo i naučili da se rebra savijaju više nego što medicina dopušta i kada pendreka nema. Sad je na red samo došla obnova gradiva, ali dopunjenog. Toliko je toplo u tom prevozu, da će se uskoro u njemu desiti i neki striptiz. Šteta za mirise, začine tu sliku nekim oporim ukusom.

A ulice, ipak, žive. Bar tamo gdje nisu rovovi iz kojih samo čekate da potrče major Gavrilović i junaci čiji je puk izbrisan iz brojnog stanja. Dakle, rovovi, blato tu i tamo, barikade i pogledi u nebo. Svedoci jučerašnjeg nevremena pričaju o onom koje slijedi. Mladi su u nekom svom svijetu. Takvi smo svi bili. Manje ili više. Ali, znao se neki red. I, tu kreće ova priča. Na jednoj trolejbuskoj/autobuskoj stanici. U glavnoj ulozi - jedna klupa za četvoro.

Na toj klupi žena koja je od sparine kao mis mokre majice, čudi se i sama kako izdržava, a pored nje neke dvije djevojčice. Recimo da su maturanti. Tih su godina, o testu pričaju, mora biti da sasvim dovoljno odgovaraju maturskom opisu. Pored njih ranac, da ne sjedne još neko na klupu za četvoro. Ili su ga, prosto, tu spustile, da i one danu dušom.

Ispred njih petoro ljudi. Pisac ovih redova je, pritom, nebitan, a od onih četvoro što takođe stoje i čekaju - jedan je stariji čovjek sa šest kesa, zatim stariji čovek sa torbom, jedna baka u osmoj deceniji i jedna žena u sedmoj, koja stoji oslonjena na štap. Djeca ih ne primjećuju.

Minut.

Dva.

Tri.

Prevoz, zaglavljen negdje između onih rovova i ove klupe za četvoro, ni ne vidi se na horizontu. Nisam mogao više da ćutim.

"Izvinite, jeste li vas dvije iz Beograda?", pitam maturantkinje.

"Jesmo", kažu.

"Ja sam nešto malo stariji od vas, pa je to možda razlog što još niste čuli za jedan stari, divan običaj u Beogradu. Zapravo, mislim da je to običaj sa jednog šireg područja, ali ja sam ga čuo, vidio i doživio u Beogradu. A to je običaj da svakog dana nešto lijepo uradiš za nekog kog ne poznaješ. Što je najljepše, to može da uradi svako. Eto, vas dvije, na primjer, možete da sklonite ranac, pa da sedne čika sa kesama. Ili da ustanete, da sjedne ona baka u osmoj deceniji, ili ova sa štapom. Ali, ne morate. Ništa se ne mora, samo je ovo... lijepo".

Ćutale su sekund. Dva.

Pogledale čiku s kesama, pa onog starca sa torbom, a onda i ove dvije žene koje bi mogle da im budu bake, jedna i prababa možda.

"Evo, ustaćemo, izvinite".

"Ne, ne, ne morate", kažem. "I ne morate da se izvinjavate, evo ga prevoz. Nego onako kažem, da znate. Ne mora se ništa. Samo je osjećaj lijep ako nekom uljepšaš dan. Ali je to moguće samo ako osmatramo svijet oko sebe, a ne samo - sebe".

Uđem u autobus koji je naišao. Gospođi sa štapom sam pomogao da se popne, jedna djevojka joj je odmah ustupila mjesto.

Tamo negdje u sredini dva slobodna mjesta. A one maturantkinje, našavši se ispred tih stolica, okrenu se, pogledom potraže baku u osmoj deceniji i gospodina sa kesama i kažu - "izvolite".
...

Djeci ne trebaju grdnje. Nego primjeri. Nismo mi toliko loši kao što mislimo da jesmo, samo smo zaboravili ko smo. I koliko je malo potrebno da bi se nekome uljepšao dan. Ono troje starijih koji su sjeli su mi svjedoci. A i one maturantkinje, koje su se osjećale lijepo. Jesu, sigurno, s osmjehom smo se rastali kada sam izlazio, dotakavši kačket. Mislim da će one od danas, možda, stvarno možda - stvarno osmatrati svijet oko sebe. A on je ovdje kod nas - nekako uvijek pun rovova.
Samo.. Ne treba vam major da vas iz njih povede u juriš ka Normalnom.

Sasvim je dovoljno - da se otvore oči."