ZAVODILA SAM OŽENJENE MUŠKARCE, SVE DOK MI SE NIJE DOGODILO OVO: Presjeklo me na licu mjesta i promijenilo život iz korijena!
Elizabet Gilbert, autorka romana "Jedi, moli, voli" je otkrila kako je postala zavisna od zavođenja i nije prezala ni pred čim da ostvari svoj cilj - a to je osvojeni partner. Često su to bili zauzeti muškarci koje je svjesno i ciljano zavodila. Sve to se dogodilo prije nego se konačno skrasila sa sadašnjim partnerom, a ovo je njena ispovijest...
"Počelo je sa dečkom koga sam upoznala u ljetnjom kampu i završilo se sa muškarcem zbog koga sam ostavila prvog muža. Između njih, neprestano sam uskakala u afere, više njih, a često su trajale samo nekoliko dana. Veze su se preklapale, a ta preklapanja uvijek su bila popraćena iscrpljujućom dramom: teškim argumentima, posramljivanjem, konfrontacijama, slomljenim srcima. Ipak, i dalje sam nastavljala to da radim. Nisam mogla to da ne radim.
Ne mogu reći da sam uvijek tragala za boljim čovekom. Često sam mijenjala boljeg za goreg, karakter mi nije puno značio. Ja zapravo nisam tražila ljubav, bez obzira na to što sam tada govorila. Nije se čak radilo ni o se*su. Se*s je bio samo sredstvo do cilja, a to je zavođenje.
BEOGRAĐANKA HITNO PRIMLJENA U URGENTNI CENTAR: Porodila se, a NIJE NI ZNALA DA JE TRUDNA!
Zavođenje je umjetnost uvjeravanja nekoga da te poželi, da te želi, upravljanje tuđim požudama da zadovolji tvoje gladne potrebe.
Zavođenje nikad nije bilo usputni sport za mene, više je bilo kao krađa, hitna i puna adrenalina. Planirala bih svoju krađu mjesecima, proučavala metu, tražila "nezaštićene ulaze". Potom bih probila njegov najdublji sef, ukrala svu njegovu emocionalnu valutu i potrošila je na sebe.
Ako je muškarac već bio u ozbiljnoj vezi, znala sam da ne moram da budem ljepša ili bolja od njegove postojeće djevojke, bilo je dovoljno da budem drugačija. Trik je bio da prostudiram drugu ženu i da postanem njena suprotnost, pozicionirajući sebe kao sjajnu alternativu njegovom svakodnevnom životu.
Vrlo brzo, počela bih da uviđam da se njegov pogled menja, od indiferentnosti do prijateljstva, do otvorene želje. Osjećaj krivice zbog te druge žene nije bio ništa naspram saznanja da neko, na drugom kraju grada, ne može da zaspi te noći jer misli na mene. Ako je morao da se iskrade iz kuće posle ponoći kako bi me nazvao, još bolje.
To je bila moć, ali ujedno i potvrda. Bila sam nečije neodoljivo blago. Voljela sam taj osjećaj, trebala sam ga, ne ponekad, ne često, već uvijek.
S vremenom bih vjerovatno osvojila tog muškarca. S vremenom (ne bi trajalo dugo) njegova slijepa zaljubljenost u mene bi izblijedla, a njegova pažnja bi se usmjeravala na svakodnevne probleme. Zbog toga sam se uvijek osjećala napušteno i nevidljivo; ljubav koja se mogla ugasiti nije ni izbliza bila dovoljna za mene. Zato bih, čim bih imala prilike, počela da zavodim nekog drugog, pretvarajući sebe u potpuno drugu ženu, kako bih zavela potpuno drugačijeg muškarca.
Te epizode mijenjanja ličnosti su me dosta koštale. Izgubila bih kilograme, san, dostojanstvo, jasno razmišljanje. Ipak, mogla sam da izdržim uz uvjeravanja da je ovo posljednji put i da je taj tip onaj pravi.
Da ste me tad pitali što je to što ja tražim, vjerovatno bih tvrdila da sam nepopravljivi romantik. Kako možete to osuđivati to? Ako bi me neko satjerao u ćošak, onda sam se svađala i tvrdila da sam revolucionarna feministkinja koja ima kontrolu nad svojom seksualnošću.
Sredinom mojih 20-ih, udala sam se, ali ni brak me nije usporio. Moglo se predvidjeti da ću postati nemirna i usamljena. Čim bih zavela nekog novog, brak bi se urušavao. Ali bilo je i gore od toga. Pre nego što sam uopšte potpisala razvod, već sam raskidala sa tipom zbog koga sam upropastila svoj brak.
U jednom trenutku sam išla kod dva savjetnika sa dva muškarca i borila sam se sa dvije emotivne oluje. U mojoj glavi je bio potpuni haos. U isto vrijeme su mi se urušile dvije veze.
Tada sam napravila nešto neobično. Nisam uzela telefon i nazvala drugog muškarca. Umesto toga, zapitala sam sama sebe "što to radiš od svog života?".
Po prvi put u životu, priznala sam da imam problem, zapravo - da sam ja problem. Poigravanje sa tuđim najranjivijim emocijama nije me činilo romantikom, činilo me prevarantom. Laganje i varanje nije me učinilo drskom, učinilo me kukavicom. Krađa tuđih partnera nije od mene napravila revolucionarnu feministkinju, već prijetnju. Mrzila sam što mi je trebalo skoro 20 godina da to shvatim. Postoje 16-godišnji klinci koji se ponašaju bolje od mene.
Bila sam posramljena. Ali kad sam jednom to shvatila, bilo mi je jasno: Nema načina da prestaneš sa destruktivnim ponašanjem, osim da prestaneš.
Provela sam sljedećih šest mjeseci u celibatu, posjećivala sam dobrog terapeuta i pokušavala sam da shvatim da li sam ja uopšte postojala kada nisam ganjala želju nekog muškarca.
I onda sam jedno popodne naletjela na tipa koji mi se sviđao. Dugo smo šetali parkom. Flertovali. Smijali se. Bilo je slatko. Onda je on pitao: Hoćeš sa mnom u moj stan?
Da! O Bože, htjela sam da otvorim ovog čovjeka kao božićni poklon!
Ali ujedno i nisam željela: tek sam počela da sastavljam dijelove sebe i bojala sam se razotkrivanja.
Potpuno nesigurna, pokušala sam nešto radikalno novo. Pitala sam ga: "Da li bi ti smetalo da razmislim o ovome na trenutak?"
"Ne bi, naravno", rekao je.
Sjeli smo na klupu u parku, ja sam bila vrlo tiha, pokušavajući da zamislim ishod ove odluke. On je uzeo magazin iz svog ranca i počeo je da čita. To je pomoglo. To mi je dokazalo i da nema otrovnog očajanja. Ovo nije bilo zavođenje; ovdje su dvoje odraslih ljudi koji pokušavaju da odluče da li treba bolje da se upoznaju.
Rekla sam mu: "Znaš šta, prijatelju? Mislim da nisam spremna na ovo."
On je rekao: "Nema problema. Idemo na sladoled."
Proveli smo još nekoliko prijatnih sati zajedno i tada smo se pozdravili. Otišla sam sama, ali mirna. I tada sam shvatila da je bolji dio mog života tek počeo...
