ISPOVIJEST SRBINA KOJI VOZI KAMIONE U AMERICI: "Došao sam da nađem bolji život, a pogledajte gdje živom..."
O opasnostima i teškoćama života na američkim putevima mogu se naći razna iskustva, a jedan od onih koji su Srbiju zamijenili auto-putem je i Nikola, koji već više od tri godine vozi kamion u Americi.
U svojoj ispovesti, koji je otkrio bez uljepšavanja, kaže da se mogu naći dobre strane posla, ali da takođe i često pomisli kako je na robiji.
Njegovu ispovijest pronašli smo na portalu "Noizz.rs" i prenosio vam je u cjelosti:
"Iskustva onih koji su već bili u Americi su zvučala primamljivo, naročito za studenta kao što sam ja bio. U fazonu, napravi se nekoliko hiljada dolara za kratko vrijeme. Dugo sam se dvoumio hoću-neću i u posljednjem momentu sam presjekao i zapalio preko. Otišao sam da vidim da li će mi se svidjeti, pa ako se desi da je stvarno tako - onda ostajem. Uhvatio sam taj posljednji voz za poslove, pošto ih ima svakakvih, pričaš sa milion likova preko skajpa ne bi li našao nešto što ti odgovara.
Aplicirao sam za posao u Virdžiniji, nešto najgore ikada, čišćenje soba po hotelima i tako te stvari. Odradio sam sve stvari oko viziranja te 2014. i nedugo zatim 6. juna sletio u Vašington. Dovučem se nekako do Virdžinije, tu se spojim sa par naših ljudi koji me upute dalje i nađem smeštaj sa još četvoro ljudi. Radio sam svašta u životu ali tako težak posao nikada, po čitav dan čistim sobe pa idi bre.
Nakon desetak dana dobijam poziv od jednog poznanika koji me zove da vozim kamion za njega. Dok sam sačekao da mi stigne socijalni broj, kupio sam kartu za Čikago i odmah zapalio. Po dolasku sam u džepu imao 5 dolara. Imao sam sreću da stignem "na gotovo", jer mi je taj čovek izašao u susret. Ali opet taj osjećaj ružan, došao si, totalno izgubljen gledaš ljude oko sebe koji žive život za koji si čuo ili gledao na tv-u. Svi obavljaju nešto, žive u lijepim stanovima, voze lijepa kola bla bla. Moja prva pomisao je bila "kako ja da dođem do ovoga?"
Išao sam u školu za kamion i radio na građevini uporedo. Škola je relativno lako prošla, jer mi je to super išlo, i poslije nekih mjesec dana sam sjeo u kamion. Niko nije lud da ti odmah da kamion od 20 i kusur metara pa sam prošao obuku, a onda sam počeo. Prvih 10 dana ti je sve zanimljivo. Kamioni, putovanja, ludnica. Ali onda kreće da te lomi sve, napor je neizdrživ, ne pita te niko - dan i noć voziš. Nisam mogao da dočekam trenutak kada ću početi da radim konkretnije i napravim neku ozbiljniju kintu. Dolazio sam do trenutaka iznemoglosti kad jedva čekaš da dođeš u stan i smiriš glavu za vikend.
Vozio sam godinu dana za čovjeka koji mi je izašao u susret i nikad neću moći da se odužim cijeloj njegovoj porodici. Opet kažem, ja nisam plaćao stan i primili su me bukvalno kao člana porodice. Onda sam kupio kamion od njih i krenuo da vozim sam. E, to je skroz druga priča. Malo se opustiš jer si svoj na svome i zarađuješ bolje, pa kad god sam osjetio umor ostao sam kući. Ali ima to i svojih mana, kad radiš za nekoga logično je da ti je jedina dužnost da voziš.
Međutim, kad imaš svoj kamion to je rupa bez dna; sipaš gorivo, iznajmljuješ prikolicu, sve popravke koje se tiču kamiona plaćaš iz svog džepa. Ja sam napravio grešku po kupovini, kada sam trebao najviše da radim pauzirao sam gotovo svaki vikend, poslije godinu dana ti postane muka od svega i samo želiš da iskuliraš. I dan-danas mi je robija kad krećem na put jer ne vidim ništa više što me privlači u tom poslu.
Što se tiče života u kamionu, možeš da živiš lijepo u njemu - ako se to može nazvati životom. Postoje parkinzi, tuševi, restorani, apsolutno sve što može da ti olakša posao i učini da se osjetiš skoro kao kod kuće. Ako si dovoljno lud, možeš da ostaneš tri mjeseca na putu bez ikakve potrebe da dolaziš kući.
Konstantnost je mnogo bitna, bez nje propadaš vrlo brzo, kao i u svakom poslu. Ranije sam naprimjer radio tri sedmice pa sam vikend odmarao. Sada sam prorijedio, nije mi moranje da se toliko cimam. Dobra strana je to što su naši ljudi koji se bave transportom povezani, sjećam se da mi po dolasku engleski nije trebao uopšte.
Možda je mnogima neshvatljivo, ali Amerikanci su preljubazni. Kad dođeš na šalter da nešto obaviš, koliko god da je njoj us*an dan, šalteruša uvijek pita kako si, konverzacija se odvija u pozitivnom smjeru, na kraju ti poželi lijep dan. Gdje god da dođeš dobrodošao si, u suštini kada ti se desi da je neko nadrndan a ti si navikao na sistem ljubaznih ljudi, dođe ti da ga zadaviš.
Ono što će ti svi reći je da su prošli Ameriku uzduž i poprijeko, od istočne do zapadne, sjever jug kompletno. Kad stigneš u neki veći grad uvijek te sačeka prvo periferija a onda ogromne zgrade, sve je sterilno previše i ulice su puste. Svi su po kolima jer se dozvola dobija za dan. Sjeli u kola prije sat i izašli na autoput gdje se vozi 120 na sat.
Svakodnevno te isteraju iz takta, zamisli kad u proseku pređeš 1000km na dan, i još ti dođe neki pametnjaković da se ku.či u kolima. Kad već pričam o gradovima, Njujork je nešto drugačije od svega, ima dušu. Nije da nije vještačko, ima dosta novih zgrada ali ljudi mijenjaju atmosferu i čine ga posebnim. Dok u Los Anđelesu ne možeš da vidiš čovjeka na ulici. Čikago je keva, prelijep grad za živjeti.
Pa, povratak kući kao skroz da se vratim i zaboravim na Ameriku - ne bih. Dosta mi je donijela i mnogo stvari sam uspio da završim o kojima bih u Srbiji samo mogao da sanjam. Trenutno mi je jedini cilj da se sredim sa papirima, da mogu i tamo i ovamo. Pričati o tome da mi nedostaje Srbija i porodica je izlišno, jer to je jedina stvar koja gura naprijed.
Mislim, dovoljno je reći Srbija. Ono što nikako ne želim je da mi djeca odrastaju u Americi, jer rizikuješ da ako ga kući ne vaspitaš na pravi način - sistem od njega napravi debila. Sa djecom bi priča bila skroz drugačija, ali ne smijem da izgubim priliku da dobijem papire i dođem ovdje kad god poželim.
Ovo je sigurno najbolji izvor zarade, sam organizuješ svoje vrijeme. To mi je najbitnija stvar u ovom poslu, nemam nekoga iznad sebe da mi naređuje i vrši pritisak. Kinta se ne zarađuje lako, a troši prelako. Ono što neki misle da je sve jeftino i da se živi za džabe, to je iluzija. Desi mi se da dođe neko iz Srbije, i kad vidi kolike troškove ja imam zabezekne se. Ko u Srbiji još plaća parking za kamion, izađeš, ostaviš pored puta i uživaš. Ovdje ako ne platiš odneše ga.
Dolazak ovde je velika odluka u životu, ljudi ostavljaju žene i decu da bi došli i rizikovali da se ne vrate. Ne bukvalno da se ne vrate, svako od nas može sad da sjedne na avion i pravac Srbija, ali ne možeš da ponovo dođeš ovdje.
Svi bi dole voljeli, ja svakodnevno čujem da neko planira da pobjegne ali svi samo planiraju, niko ništa ne radi povodom toga. Nemaju petlju jer dole žive nekim životom i to je to. Rijetki ljudi su zadovoljni svojim životom, iako to izgleda drugačije, bar one koje sam ja upoznao za ove tri i po godine. Mnogima nešto fali, van tog finansijskog momenta.
Ogromna odluka, nema sumnje da se dosta dobije ali se dosta dragocjenih trenutaka i gubi, kao taj socijalan život koji svi vodimo u Srbiji. To je jednostavno rizik na koji moraš da budeš spreman, prvenstveno da se navikneš da budeš sam. Ako si iole pametan, snaći ćeš se. Ja sam najponosniji što mojima mogu da omogućim da putuju i da se odmore. Sada je njihov red da uživaju, da prestanu sa nekim poslovima jer sve mogu da im nadomestim. Ostvaren sam, u jednom trenutku sam iz djeteta prerastao u čovjeka", ispričao je Nikola.