Sjećanje na Anu Frank najpoznatiju nacističku žrtvu

Rođena je u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj, ali je veći dio svog kratkog života provela u Amsterdamu. Bila je državljanin Njemačke do 1941. godine, kada joj je oduzeto državljanstvo po Nirnberškim zakonima.
 

Postala je poznata poslije smrti, zahvaljujući objavljivanju njenog dnevnika. U njemu je opisala život tokom sakrivanja za vrijeme nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu.
 
Anina porodica se 1933. preselila u Holandiju koju je nacistička Njemačka okupirala 1940. Kada su 1942. godine progoni Jevreja postali učestaliji, Frankovi su se sakrili u tajne prostorije u poslovnoj zgradi njenog oca Ota Franka — Tajno skrovište.

Posljednje pasus koji je Ana napisala u svoj dnevnik je bio onaj od 01. avgusta 1944 ...

"Kao što sam već rekla, nikad ne govorim što zapravo osjećam o nečemu i zato sam dobila ime lovac na dečke, namiguša, sveznalica, čitalac ljubavnih priča. Vesela Ana tomu se smije, drsko odgovara, ravnodušno sliježe ramenima kao da ne haje, ali, oh bože, reakcije tihe Ane upravo su suprotne. Ako ću biti posve poštena, moram priznati da me to doista boli, da se strašno pokušavam promijeniti, ali se uvijek borim protiv jačeg protivnika. U meni jeca jedan glas: "Evo te, evo što je postalo od tebe: nemilosrdna si, izgledaš oholo i naduto, ljudi te ne vole, a sve to jer ne želiš slušati savjete svoje vlastite bolje polovine." Oh, rado bih slušala, ali ne ide; ako sam mirna i ozbiljna, svi misle da je to nova komedija i moram iz nje izaći okrećući je u šalu, a da i ne spomenem vlastitu obitelj koja će sigurno misliti da sam bolesna, tjerati da pijem pilule za glavobolju i živce, pipati mi vrat i glavu da vidi imam li temperaturu, pitati imam li začepljenu stolicu i kritizirati moje loše raspoloženje.

To ne mogu izdržati: ako sam toliko promatrana, počinjem bivati žalosna, zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana, a ono dobro iznutra i nastavljam pokušavati da otkrijem na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla biti kad... na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi."

Nakon dvije godine njihovo sklonište je otkriveno na osnovu dojave, a Frankovi, Van Pelsovi i Fric Pfefer deportovani su u logore. Ana je umrla sedam mjeseci kasnije od tifusa u koncentracionom logoru Bergen-Belzenu, nekoliko dana poslije smrti svoje sestre Margo.

 
Anin otac, Oto Frank, koji je jedini preživio rat, vratio se u Amsterdam i pronašao dnevnik svoje kćerke. Dnevnik, u kome je Ana bilježila svoje misli od 12. juna 1942. do 1. avgusta 1944, objavljen je 1947. godine u originalnoj i djelimično skraćenoj verziji na holandskom jeziku.