ODRASTAO JE U SIROMAŠTVU, ZAŠTO JE IMAO HRAPAV GLAS: Detalji iz Oliverovog života koje je malo ko znao!

Publika je Olivera Dragojevića koji je jutros preminuo u splitskoj bolnici upoznala kroz njegove pesme, ali ima dosta detalja iz njegove životne priče koje ni njegovi obožavaoci ne znaju, a koji mnogo govore o njemu.

Zlatko Gal, muzički kritičar i biograf Olivera Dragojevića, izdvojio je za "Slobodnu Dalmaciju", najupečatljivije detalje pjevačeve biografije. Prenosimo ih.

O detinjstvu...

"Rodio sam se 7. decembra 1941. kao peto dijete Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole "Natko Nodilo", u kojoj je tada bilo porodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Tvistu. Govorila je poslije da je to bilo jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvije u Veloj Luci odmah poslije poroda, a jedna u partizanskom zbegu u El Šatu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša".

"Moja familja ima nadimak Koža. Pradeda je drao kože i zvali su ga Derikoža, ali su lenji ljudi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveo sam u Veloj Luci... Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobio posao pilota u Lučkoj kapetaniji".

"Prva sjećanja iz detinjstva vezana su mi za uzbune i vežbe civilne zaštite poslije rata te slike judi koji sa gas maskama trče po dvoru".

"Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo kod kuće sami kuhali. Poštenije je reći da je Aljo kuha, a ja sam sprema i pomagao oko sudova. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićam se da smo dobijali i pomoć. Pamtin američki maslac, zvali smo ga „John Waynne maslo“, pa mliko u prahu".

"Kad sam bio mali i kad bi me pitali šta ću biti kad porastem, govorio sam – mesar. Znao sam jednoga maloga sina mesara i kod njih se svakog dana jelo meso. To me je fasciniralo. Stan gdje smo živjeli bio je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo mnogo bolje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz djetinjstva, koji su se rasuli svuda po svijetu".

"Svako smo ljeto provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali dedovinu, stanovali smo kod strica. Bilo nas je kao pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kuhinji, u hodniku, u hodniku... Kad smo se spuštali na more, bili smo kao ekskurzija. Jer kod babe i dede, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mjesta za sve. Tek kasnije smo u Luci naslijedili njihovu kuću.

Kada je otac otišao u penziju, priselili smo se na Korčulu. Čim sam skupio neke novce, napravio sam i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas ljeti u toj kući spavaju djeca, a Vesna i ja smo – na brodu...".

O muzici...

"U majčinoj famili svi su bili pjevači osim jednoga rođaka koji je svira klarinet, ali su zato svi Dragojevići uvijek pjevali. Teta je pjevala splitskom pozorištuu, stric – dakle očev brat - u jednom horu, deda je svirao klarinet, a tu tradiciju sam nastavio i ja. Jesam li već rekao da mi je otac lijepo pjevao kao i brat Aljoša? ... Kad san ima desetak godina, otac je kupio radio. Slušali smo ga po cijeli dan. Ujutru bi – pamtim kao da je sad – već u pet ujutru počinjala muzika, ali je, u duhu bratstva i jedinstva, na programu bila slovenska muzika. Tube, trube i polke... možeš da zamisliš kako je to bilo zabavno. Na kratkom talasu smo zato hvatali Talijane, a to je i prva muzika koja mi se svidjela. Poslije je naravno došao na red i Radio Luxembourg".

"Gitara nam je ušla u kuću kada sam imao 10 godinan. Otac ju je, kao i sve što smo imali, kupio na kredit. Bila je stvarno nikakva i očajna, ali i danas je pamtim jer je bila – prva. Prvi put sam – u duetu s Aljošom - javno nastupio još 1957. i to na Radio Splitu, gde smo se prijavili na radijsko takmičenje pjevajući nama najdražu pismu "Diana".

„Aljoša i ja smo nastavili da pjevamo i nastupamo na letnjoj terasi restorana u splitskom brodogradilištu, a na repertoaru su nam bili i tadašnji veliki domaći hitovi, poput "Autobus calypso" i "Kad si kupin mali motorin". Naravno favorit nan je i dalje bila "Diana", i to na hrvatskom jeziku. Još pamtim ono: "...nisam više tako mlada to mi kažu svi, srce nek ti kaže što za mene značiš ti...".

Dragojević kao gastrabajter...

"Pa, imao sam 19 godin i računao sam – ako ništa, barem ću videti malo svijeta i zaraditi koju paru. Otišao sam 1967. i ostao do 1972. - pune četiri i po godine, svirajući baš svakoga dana od osam uvečer do četiri ujutro! (…) S godinama mi je glas postajao jedan ugodni bariton. Duhan je učinio svoje. Mnogo sam pušio, mnogo se trošio, pa mi je glas postao hrapav ka rašpa – kao turpija. I to je postala moja boja, moj "timbar". Niko to nije izmislo, niko nije to predvideo niti se rodio sa tim. Glas se dogodio sam od sebe, jer su mi se glasnice potrošile zbog mnogo pevanja i mnogo neprospavanih noći."

"A onda sam se vratio kući. Ima san stvarno 62 kilograma i dugu kosu, pa nisam mogao da pređem granicu, a da me ne pretražuju kao narkomana. Kako sam došao u Trubadure? Triebao sam da im popunim neke "glasove"koji su im nedostajali. Stavili su me na gitaru dvanaesticu, koja nije baš moj prvi izbor, ali za zvuk banda bila je sasvim dobra. U "Dubrovačkim trubadurima" bio sam godinu dana. Poslije "Trubadura" došlo je vreme grupe "More"'. Staž mi je u "Moru" trajao samo tri mjeseca.

O Splitu i sebi....

"Ja sam zapravo jedan smiješan tip. Znam da bi mi sad psihijatri postavili dijagnozu kako zapravo uživam u popularnosti i podsvjesno želim kontakte s ljudima. Ali i to samo znači da san normalan, jer svi normalni ljudi imaju neku psihijatrijsku dijagnozu!".

"Normalno je da mi, dok šetam gradom, ljudi prilaze, da se pozdravljam sa dosta njih, da stanem i sa ljudima popričam. Do mojih brojeva telefona svako može da dođe, u životu nikad nisam imao tajni broj. Nisam uobražen i zapravo voli, ljude, samo koji put napravim facu zato da baš ne moram uvijek i u svakoj prilici razgovarati sa svakim kome to pade na pamet...

"Nikad se ne bih odselio iz Splita jer uživam da u njemu živim. Čim živiš u Splitu, ako zapravo živiš, ne možeš da budeš nekomunikativan ni umišljena zvijezda".