'OVO JE BIO DAN KAD SMO U MOM OCU NAŠLI ĐAVOLA' : 30 godina kasnije, OVO je njegovo objašnjenje

Novinarka iz Portlanda, Sani Si Gold, prisetila se svog neuobičajenog dJetinjstva provedenog u adventističkoj crkvi. Odrastala je uz niz bizarnih scena, ali vrhunac je doživjela kada je njenog oca "zaposjeo đavo". Svoju priču podijelila je za magazin "Elle" i ona glasi ovako:
 

Godina je bila 1985. a ja sam sjedela u zadimljenoj kućici u jednom predgrađu u Kaliforniji. Bila sam tamo sa roditeljima, starijim bratom i sestrom, ali i sa par ljudi koje sam znala iz crkve.

Gordon, lider iz naše Hrišćanske adventističke crkve, odnosno Crkve Adventista sedmog dana, pozvao nas je da dođemo tamo da bismo pomogli u molitvi za mladića po imenu Mark. Majka nam je prethodno objasnila našu ulogu - trebalo je da pomognemo Gordonu da iz Marka izbaci demone koji su ga mučili. Bio je to slučak egzorcizma kojim je trebalo da Marku pomognemo da prestane da čudno hoda, da prestane da ga boli telo i da prestane da govori čudnim glasom. U tu svrhu bili smo naoružani Biblijom i svetim riječima, božjim oružjem.

Gordon je otvorio Bibliju na Poslanici Efescima.

- A dalje, braćo moja, jačajte u Gospodu i u sili jačine njegove - čitao nam je sa rukom na Markovoj glavi. Par minuta je čitao a onda je Mark počeo da stenje i kuka. Mi smo stajali u krugu oko njega.

Bio je moj red da produžim čitanje, a onda se Mark okrenuo ka meni i rekao mi: "Prekini da čitaš, ku*ko". Iz očiju mu je sjevalo, a lice mu se izobličilo. Izgledao je kao đavo glavom i bradom.

Bila sam van sebe od straha. Bila sam samo devetogodišnja djevojčica koja isteruje đavole. I danas, 30 godina kasnije, kada se sjetim toga, suze mi naviru.

Odrasla sam u porodici koja se sastoji od tvrdokornih evanđelista, đavo vam je bukvalno najstrašnija stvar u celom univerzumu. Đavo je razlog zbog kog se kidnapuju deca, žene siluju a ljudi ubijaju. Đavo izaziva ratove, glad, genocite, prirodne katastrofe. Crkva nas je učila da se plašimo njegove moći ali i da u svakom trenutku budemo spremni za borbu.

Moja porodica okrenula se Adventističkoj crkvi kada sam imala pet godina, i cijelo moje detinjstvo obilježeno je vjerom. Živo se sjećam jedne epizode kada smo istjerivali đavola iz jedne nastavnice koja je tvrdila da joj baš on šapuće da povredi decu. Postupku isterivanja đavola prisustvovala sam i ja, tek dijete.

Svako istjerivanje đavola izgledalo je isto - naoružali bismo se božjim oružjem i čekali znakove posjednutosti đavolom. Simptomi su: zijevanje, pravljenje grimasa, pričanje jezivim tonom glasa i slične stvari. Kada bi osoba ispoljila simptome, prešli bismo u akciju. Moji roditelji tvrde da nikada nisam pokazala strah za vrijeme tih istjerivanja đavola. Da jesam, kažu, ne bi me vodili. Međutim, ja sam često umišljala demone i imala strašne vizije.

Par mjeseci poslije istjerivanja đavola iz Marka, opet smo sjedili u istom sastavu, ali u drugoj sobi. Ovog puta bila je to naša soba, a istjerivali smo đavola iz mog oca.

Još od tinejdžerskih dana je moj otac patio od strašnih migrena. Vraćale su se u talasima, a posebno žestoko kada je ušao u kasne tridesete godine. Nije mogao ni da radi kada bi dobio napade. Dok smo se namještali za ritual, moj otac počeo je da zijeva, stenje i okreće glavu. Nije vrištao niti psovao, ali i ovo je bilo dovoljno da Gordon zaključi da je u mom ocu đavo.

- Kako si ušao? - pitao je Gordon direktno đavola.

- Hipnotisao sam ga - došao je odgovor iz mog oca.

Gordon je nastavio sa postupkom, a mene je obuzeo strašan bes. "Ostavi mog tatu na miru!" vrisnula sam.

Više se ničega ne sjećam, a tata kaže da ni on nema nikakva sjećanja. Uskoro smo nastavili sa svojim životom, sa jednom velikom razlikom - migrene mog oca su nestale.

Vrijeme je prolazilo, život se događao, skandali u našoj crkvi se nizali. Imala sam 16 godina, Gordon je preminuo, moji roditelji su se razveli i na crkvu smo zaboravili.

I dalje sam kao odrasla žena verovala u boga i đavola. Tek kad sam počela da se bavim novinarstvom i specijalizovala se za zdravstvene teme što je uključivalo iščitavanje mnogo naučnih radova, počela sam da preispitujem svoje stavove. Više nisam vjerovala u moć egzorcizma. Zbog toga sam morala da pitam tatu - ako ga već nije obuzeo demon, šta mu se to dogodilo?

- Kada razmišljam o tome, a trudim se da to bude što rjeđe, mislim da sam prosto sam sebe natjerao da mi se to desi. Gledao sam egzorcizam za egzorcizmom i znao kako sve treba da ide. Na neki način osjećao sam da ostali očekuju od mene da i mene zaposjedne đavo. Mislim da sam podsvjesno zato to uradio - rekao mi je otac.

(novi.ba/zena.blic.rs)