Sjećate li se gluhog dječaka iz reklamnih spotova prije 15 godina?

 Danas je momčina ipo, uspješan student, nedavno je položio i vozački. A djetinjstvo je proveo u tišini...

Ova akcija uspjela je u onome u čemu nije ni jedna do sada – riješiti postojeći problem. Problem umjetnih pužnica u Hrvatskoj više ne postoji budući da sustav sada uredno nabavlja, a liječnici ugrađuju kohlearne implantate – kaže danas Ivica Pančić, ministar branitelja u vrijeme kad je pokrenuta ova akcija.
Prije dva mjeseca Ante Ivandić iz Kaštel Lukšića, student povijesti i povijesti umjetnosti, položio je vozački ispit. Svojim "polom" dovezao se do hotela "Palace", uz čiju smo rivu, u šetnji po prekrasnom sunčanom danu, ugodno porazgovarali.

Teško da bi išta od toga bilo moguće – ni pohađanje redovnih škola, ni vozački, ni lak razgovor – da danas dvadesetdvogodišnjem Anti prije 15 godina nije ugrađena umjetna pužnica. Omogućeno je to čuvenom humanitarnom akcijom "Dajmo da čuju", do danas nenadmašenom po odazivu i prikupljenoj svoti od čak 17 milijuna kuna.

Upravo je u božićno vrijeme 2001. godine akcija "Dajmo da čuju" doživjela svoj veliki finale, a mali maneken, koji je "nosio" reklamne spotove i uz kojega su se fotografirale mnoge poznate osobe podržavajući akciju, bio je upravo Ante, tada šestipolgodišnji dječačić rođen s potpunom obostranom gluhoćom.

Trebalo je petnaest mjeseci da njegovi roditelji shvate kako su frustracija i neobično ponašanje njihova prvorođenog sina, koji je već trebao progovoriti, posljedica upravo gluhoće...

Djevojčica Anamarija

Pužnica mu je, kaže danas, promijenila život, "to je stvarno velika pomoć i podrška za ljude koji ne mogu čuti". Kazuje nam kako je nakon utvrđivanja gluhoće dobio "starinski" aparatić; on i mama Divna su se, kad je imao tri godine, odselili u Zagreb i godinama živjeli u podstanarstvu kako bi on mogao pohađati vrtić i predškolski program u Poliklinici SUVAG.

Pužnica je Anti Ivandiću ugrađena relativno kasno, kad je već imao više od šest godina, no napredak je bio takav da je dijete koje ništa nije moglo objasniti, u kratko vrijeme znalo sve; štoviše, na vrijeme je krenuo u osnovnu školu.

Petnaesta godišnjica pravi je trenutak da se pogleda unatrag i podsjeti zašto se najveću humanitarnu akciju ikad organiziranu u Hrvatskoj može nazvati uspjehom koji traje i čije rezultate danas na najbolji mogući način imaju priliku osjetiti sve osobe koje se rode sa slušnim oštećenjima ili ih dožive kasnije u životu.

Sve je počelo u tadašnjemu Ministarstvu branitelja.

– Odlučili smo da se svota od oko tri i pol milijuna kuna, namijenjena 2000. godine za božićne darove djeci branitelja, prenamijeni za nešto veće i korisnije – govori nam Ivanka Bušić, sociologinja, u Ministarstvu branitelja zaposlena i danas. Imena gluhe djevojčice Anamarije Hribar i danas se mnogi sjećaju – novcem od darova pokrenuta je, naime, humanitarna akcija nazvana "Anamarija u svijetu zvukova" za kupnju umjetnih pužnica – od kojih je svakoj cijena bila oko 150.000 kuna – za tridesetero djece branitelja rođene s određenim slušnim problemima. Umjetna pužnica svima im je ugrađena, i svi su na ugradnju dobro reagirali.

– Ljudi su se, međutim, nastavljali javljati, a mi smo nastavili pisati, tražiti donacije, bili uporni i, malo-pomalo, javnost se zainteresirala toliko da je krenuo onaj drugi, puno veći dio akcije, nazvan "Dajmo da čuju".

Neviđen uspjeh

Cijela Hrvatska je, prisjeća se Ivanka Bušić, sjajno reagirala. Prikupljen je novac kojim su umjetne pužnice kupljene i ugrađene još stotini (ne samo) djece, točnije svima koji su za to ispunjavali zdravstvene i stručne kriterije, nekima čak i mimo njih – ali ni to, kad se pogleda iz današnje perspektive, nije najveći uspjeh.

– Ova akcija uspjela je u onome u čemu nije ni jedna do sada – riješiti postojeći problem. Problem umjetnih pužnica u Hrvatskoj više ne postoji budući da sustav sada uredno nabavlja, a liječnici ugrađuju kohlearne implantate – kaže danas Ivica Pančić, ministar branitelja u vrijeme kad je pokrenuta ova akcija.

U početku su, kaže, nailazili na puno problema i priličnu nezainteresiranost javnosti, no odaje priznanje svojim suradnicama koje su uporno nastavljale raditi na promoviranju akcije. I onda je krenulo – odazvale su se sve braniteljske udruge i velike medijske kuće, a ključnim drži to što je akciju iniciralo Ministarstvo branitelja – ljudi su vjerovali da će novac biti racionalno potrošen. I jest, kaže Pančić.

Prema Pančićevim riječima, trebalo bi preuzeti model po kojemu je provedena akcija "Dajmo da čuju", i svake godine poduzeti samo jednu, ali takvu koja bi pomogla mnogima. U današnjemu ministarstvu, pak, kako nam je rekla Ivanka Bušić, razmišlja se o tome da se iduće godine provede evaluacija akcije, njezin presjek koji bi pokazao gdje su danas i kako se snalaze nekadašnja djeca kojima je ugrađen UMP.

Uređaji za rodilišta

Obje ove akcije polučile su izniman uspjeh, slaže se i mr. sc. Branka Šindija iz Centra za umjetnu pužnicu Poliklinike SUVAG, rehabilitator djece s kohlearnim aparatom.

– Osim što su velikom broju djece, više od 130, omogućile razvoj slušanja i govora, mislim da se slobodno može reći da su pužnice velikoj većini njih promijenile životne mogućnosti, mogućnosti odabira školovanja za zanimanja prema njihovim sklonostima, bez prijašnjih ograničenja koja je donosila gluhoća.

Omogućile su, također, nabavu uređaja za rani probir na oštećenje sluha za sva veća rodilišta u zemlji, kao i uređaja za drugi stupanj probira za audiološke centre u Splitu i Zagrebu.

Djeca s izoliranim oštećenjem sluha kojima je ugrađena umjetna pužnica u ranoj dobi razvijaju slušanje i govor vrlo blizu razine njihovih čujućih vršnjaka – objašnjava dr. Šindija.

– Da bi to bilo moguće, nužan je, naravno, angažman i djeteta i pozitivan poticaj roditelja i slušna rehabilitacija. Prema našim podacima, 88 posto sve djece koja su u proteklih 20 godina prošla kroz Centar za umjetnu pužnicu Poliklinike SUVAG uključeno je u redovne škole, od toga 13 posto u vrtiće, 45 posto u osnovne i 24 posto u srednje škole, te njih šest posto na fakultete.

Mnogim odraslim osobama kod kojih je gluhoća nastupila kasnije tijekom života, a svakako nakon razvoja govora, umjetna pužnica omogućila je zapošljavanje ili zadržavanje radnog mjesta, napredovanje na poslu, komunikaciju s obitelji i prijateljima i vraćanje kvalitete života blizu stupnju prije nastanka gluhoće.

Martinina priča

Martini Martinov iz Našica umjetna pužnica ugrađena je mjesec dana prije 14. rođendana.

– Do sedme godine normalno sam čula, a zatim mi je sluh počeo postupno slabjeti, iz nikad utvrđenih razloga. Nosila sam slušne aparate na oba uha sve dok mi nisu ugradili umjetnu pužnicu, za koju sam bila idealan kandidat.
Prvu prilagodbu procesora govora Martina je imala upravo na 14. rođendan.

Samog trenutka se, kaže, ne sjeća, ali mama joj zna reći da je bila vrlo razočarana jer je mislila da će sve čuti, odnosno razumjeti, a nije razumjela gotovo ništa.

– Moram istaknuti da čuti i razumjeti nisu isti pojmovi. Čujem puno različitih zvukova, ali govor ponekad teže razumijem. Tjedan dana od prve prilagodbe procesora govora prvi sam put razgovarala telefonom, što mi je dotad bilo potpuno nezamislivo iskustvo.

Kad se svega toga sjetim, mislim da mi nije bilo previše teško prilagoditi se svijetu zvukova, i ne mogu zamisliti da opet nosim samo slušne aparate – kvaliteta zvukova koje čujem pomoću umjetne pužnice potpuno je drukčija od one koju oni pružaju, zvuk je prirodniji.

Ugradnja UMP-a mi je omogućila razgovor telefonom i mobitelom, lakšu komunikaciju u situaciji kad se nalazim u većoj grupi ljudi, slušanje glazbe, odgonetavanje izvora pojedinih zvukova. Konačno, Martina Martinov završila je studij – diplomirala je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i danas kao defektolog radi u našičkoj Osnovnoj školi u posebnom razrednom odjelu – ne i s djecom koja imaju slušne probleme, budući da su ona većinom uključena u redovne razredne odjele s prilagođenim programom.

Procjena kandidata

Kohlearni implantat nije rješenje za svakoga, niti je svima osigurao isti put.

– Neki su kandidati u vrijeme velikih humanitarnih akcija operirani izvan optimalne dobi, a među njima bilo je djece bez adekvatne prethodne slušne rehabilitacije/stimulacije, zbog čega je doseg njihova razvoja slušanja puno slabiji nego kod djece operirane u ranijoj dobi ili kod onih koji su, unatoč dobi, zahvaljujući intenzivnoj slušnoj rehabilitaciji prije operacije, postigli dobar stupanj razvoja slušanja – objašnjava mr. Šindija.

– Neki od te djece operirane izvan optimalne dobi danas su odrasli mladi ljudi koji ne koriste umjetnu pužnicu. Upravo stoga iznimno je važno da se pri odluci o ugradnji poštuju kriteriji kojima se procjenjuju kandidati – prema tim kriterijima mogu se u većini slučajeva prilično pouzdano procijeniti ishodi ugradnje umjetne pužnice.

Također, roditelji neke djece donijeli su odluku da ne žele operirati djecu. Slušna rehabilitacija i razvoj govora koje se temelji na slušanju, bez obzira na mogućnosti koje djetetu otvara, samo je jedan od izbora za razvoj djeteta oštećenog sluha – kaže mr. Šindija.

Stradao od mine

No puno je sudbina, prema njezinim riječima i iskustvu, promijenila mogućnost slušanja, a njoj najdojmljivija priča odnosi se na hrvatskog branitelja koji je u eksploziji mine ostao bez sluha, vida i obje podlaktice.

– I uz iznimnu brigu njegove obitelji, komunikacija je bila vrlo ograničena. Danas on može komunicirati sa svima, slušati radio, audiosnimke knjiga, razgovarati telefonom... Kvaliteta njegova života sigurno je neizmjerno poboljšana u odnosu na stanje prije ugradnje umjetne pužnice.

Kvaliteta života neizmjerno je, zahvaljujući umjetnoj pužnici, bolja i Anti Ivandiću. Ipak, u razredu je uvijek bilo nečeg što ne bi uspio čuti ili nije stigao zapisati; za sve što je postizao njemu je trebalo više napora nego drugima, jer nije lako prolaziti svijetom koji nema uvijek razumijevanja i strpljenja za njegove potrebe. A opet, ništa se ne može mjeriti s time što čuje.

Prvo zvuk koji je čuo, sjeća se, bilo je udaranje štapića o metalni trokut u SUVAG-u.

A sjeća li se tišine?

– Da, jako dobro se sjećam tišine…