IZA LEGENDARNOG GLUMCA OSTALE SAMO SNAŽNE RIJEČI: Izjave koje donose najveću istinu o Ljubiši Samardžiću

Ljubiša je bio brilijantan na filmskom platnu i u televizijskim serijama. Uloge su ga pretvorile u glumačku ikonu. 

Kakao je o govorio o raznim temama podsjećaju nas njegovi intervjui. 

Na pitanje šta je najvažnije u životu, odgovorio je:

"Biti čovjek. Onaj koji ima riječ. Koji brani istinu i pravdu. Sjetite se da Biblija počinje rečima: "U početku bješe riječ". ("Blic").

Dodao je tada da je u mladosti morao da ponekad obuzda svoj prgav jezik.

Moto kojim se rukovodio glasio je:

"Ubi concordia ibi victoria", u prevodu, gdje je sloga, tu je i pobjeda".

"Svaka zemlja nosi svoje breme, nosi i odnos prema kulturi. Kultura je neophodna svakom čovjeku. Mlada generacija se okrenula svojoj muci i svojim lascivnostima, ali ja nisam pobornik toga" ("lupiga.com", 2015).

"Ne znam kako zamišljate zvezdu u Srbiji? Moja "pozicija" je mnogo više plod popularnih filmova i serija, koje se i dan-danas „vrte“ na mnogim televizijama zemlje i svijeta. Sjetite se, recimo, samo Šurde iz „Vrućeg vetra“! Malopalanački luzer, zanešenjak, pomalo folirant, čija životna „filozofija“ seže do malih ljudskih radosti. Velika popularnost, kakvu sam doživio, stiče se likovima koji imaju šarm, toplinu, duhovitost, i zato sam i danas na ovim prostorima prisutan kao glumac. Tu su i sjajni ratni filmovi, koji se, za nevjerovanje je, još prikazuju i gledaju - te „Bitka na Neretvi“, te „Valter brani Sarajevo“, te „Diverzanti“, te „Partizanska eskadrila“... Na sreću, i moj rediteljski i producentski rad se uvećavao, tako da su i ovi filmovi ostavili upečatljiv utisak na gledalište bivše domovine, ali i Evrope. Zato sam sada na festivalu u Češkoj. Ova izuzetno ozbiljna zemlja filmske umetnosti Nedelju srpskog filma otvara mojim ostvarenjima „Miris kiše na Balkanu“, „Nebeska udica“, „Nataša“, „Točkovi“ i „Ledina“. A izbor je napravio veliki kritičar Jirži Fiala. ("Buka", 2012).

"Taj Čovjek bio je i ostao svijet mojih interesovanja, i svašta sam naučio od filma. Pre svega, da i sam budem bolji, i da na svet gledam toplijim očima". ("Buka", 2012).

"Supruga i ja smo iz dvije različite porodice; ona je iz intelektualne porodice, protojereja Sremsko-mitrovačke crkve, a ja iz rudarske porodice. Nosim jednu, vjerovatno pagansku životnu filozofiju – da treba poštovati svakog čovjeka, i da istovremeno treba poštovati hljeb, vjerujući da je hljeb suština života. Znači, kad dobiješ mogućnost da zaradiš hljeb, onda ga treba čestito i zaraditi. Ista teza postoji i kod supruge". ("azramag.ba", 2014).

O saradnji sa unukom Martom u seriji "Jesen, stiže dunjo moja", u kojoj je glumio, a koju je i režirao, 2012. je za "Večernji listi" rekao:

"Na audiciji dugo nisam mogao naći iskreno, prirodno i spontano dijete. I pokraj tihog otpora moje kćeri i zeta odlučio sam da im otmem svoju unuku Martu kojoj sam dao ulogu Dunje u seriji. Tada je imala dve godine. I nisam se prevario! U seriju je donijela onu neophodnu dečju radost i toplinu koja je osnova uvjerljivosti. Sada ima 11 godina, a o njenoj sudbini odlučiće samo njeni majka i otac".

"Ja kameru ne osjećam, ali kamera osjeća mene. Morate do kraja da unesete iskrenost, poštenje u rad, dane budete lijen, da ne čitate tekst sa strane dok glumite – jer se vidi, to je laž. A ta laž nikad ne prolazi na ekranu". ("novilist.hr", 2013).