Olimpijski duh Sarajeva

Jeste li kada slušali priče o sarajevskoj olimpijadi?

Toliko puta se slušalo o tome da se nekad zapita da li je to stvarno tako bilo, koliko je dodano na tu priču, je li šta oduzeto. 

Olimpijski grad, olimpijski duh, olimpijska dostignuća, olimpijska izdržljivost... toliko je emocija u tim pričama, emocija koje mlađe generacije u Bosni i Hercegovni i nisu osjetile. 
Iako su prošle 33 godine od sarajevske olimpijade, duh olimpijskog Sarajeva živi. Vučko će vas redovno pratiti sa izloga turističkih agencija, magnete će kupiti turisti, naravno oni koji su upućeni u priče ovoga grada. 

Olimpijski muzej sjeti na sve te trenutke. Kažu u Sarajevu se tada zbila zimska bajka, snijeg je pao taman kad je trebalo, Sarajevo opasano planinama postalo je oaza dobre energije, stjecište svima sa svih strana svijeta. Sarajevo je tada živjelo punim plućima. 
Prvi put su olimpijske igre prošle bez bojkota, Sarajevo je ugostilo i Istok i Zapad.

Navijalo se itekako. Jugoslavija je tada poslala na borilišta najbolje što je imala, a Sarajevo je posebno voljelo Jureka (Jure Franko). Činilo se da svi žive za jedno, rade za jedno, dišu za jedno. Ljudi su nasmijani ulicama hodali jer cijeli svijet je gledao u njihovo Sarajevo. 

Sarajevo i Jugoslavija dobili su nova zimska borilišta, skakaonice na Igmanu, bob stazu na Trebeviću, ski staze na Jahorini i Bjelašnici, Zetru, Skenderiju. Ideja je bila tako dobra, nastaviti u dobrom tempu.
Međutim, dobra priča otišla je u potpuno drugom toku. Sarajevo se rijetko i to stidljivo pominje u zimskim kalendarima a trebalo bi da je zaokružen crvenom bojom. 
Sve se promijenilo kažu ovi romantičari sretnici koji su doživili Olimpijadu. Mlađima baš i nije jasno, njima je uvijek ovako bilo. 

Sarajevo će uvijek biti olimpijski grad, ali gdje je nestao duh raje?!