ISPOVIJEST ČOVJEKA KOJEM JE VATRA UZELA SVE: 'Ostao sam bez kuće, vrta i sve ću pošteno sanirati sam. Ne treba mi novac političara'
Suze u očima, knedla u grlu i vapaji.
To je sve što se moglo vidjeti u Žrnovnici dan poslije velikog požara koji je to mjesto opkolio s čak tri obližnja brda. Naravno, najviše su štete pretrpjeli oni građani čije se kuće nalaze u zabrđu.
'Najstravičniji požar u povijesti'
Put me u utorak naveo u žrnovački zaseok Privor. Tamo je vatra progutala i do temelja spalila nekoliko kuća i desetak automobila. Tamošnje stanovništvo nije previše razgovorljivo. Tome se ne treba čuditi budući da je dobar dio njih doslovno ostao bez svega. Bez kuća, automobila, maslinika i vrtova. Realno govoreći, ostali su bez egzistencije.
Tinjao je još pokoji panj, a vatreni jezičci su lepršali negdje u pozadini. U gustom dimu i nesnosnom smradu izgorjele borovine, svoja vrata nam je u očaju otvorio Ivan Lozo, 50-godišnji kipar i "glazbenik u fušu", kako za sebe kaže. U Žrnovnicu se iz Splita doselio prije dvadeset godina, a unatoč vrlo čestim požarima na tom području, iskreno je potvrdio da je ovaj bio uvjerljivo najstravičniji.
"Što da ti kažem, ostalo mi je tek toliko da mogu više-manje normalno funkcionirati", odgovorio je Lozo na naše pitanje o zbivanjima protekle noći.
Naime, njegova skromna kuća nalazi se de facto u gustoj borovoj šumi tako da je uslijed požara koji se proširio iz Donjeg Sitnog preko planine Mosor, bila među prvima na udaru u Žrnovnici.
'To je bila jačina koju ne mogu opisati, teško je to predočiti. Užas!'
"Radio sam u ponedjeljak do 17 sati, taman kada se požar počeo približavati Žrnovnici. Još je bilo električne energije i signala pa me nazvala žena i obavijestila o tome da cijelo popodne zalijeva i hladi dvorište ne bi li tako spriječila širenje na još neizgorene površine. Kada sam došao kući vidio sam da je vrag odnio šalu. Ogromna vatra je bila udaljena od nas jedva kilometar", prepričava naš sugovornik otvarajući četvrtu kutiju cigareta danas.
Ubrzo je u mjestu nestalo struje i vode, tako da su Ivan i njegova obitelj bili prepušteni sami sebi. Naime, vatrogasci su u tom trenutku bili na izmaku snaga jer su nadljudskim naporima gasili petnaest drugih požara na potezu između Omiša i Splita.
"Namočio sam vodom ručnik i stavio ga preko lica da se ne ugušim od dima. Iz gumenog crijeva sam prolijevao još ono malo vode što je pod tlakom ostalo, nakon čega sam počeo koristiti zalihe koje je žena ranije pripremila, a vatra se iz sekunde u sekundu približavala mojoj kući. Od muke i bijesa više nisam znao što da radim. Bio sam u stanju šoka. Uzimao sam granje s poda i tukao njime po žaru kojeg je vjetar nanosio, 'gušio' sam vatru dekama, majicama…".
No olujna bura je požar u doslovno u pet minuta dobacila pred Ivanova vrata.
"U jednom trenutku sam čuo nešto nalik eksploziji. To je bila sila i jačina koju ne mogu opisati. Taj osjećaj je teško predočiti. Dotrčao sam s druge strane kuće da vidim o čemu se radi, a to je bio vatreni vrtlog visok najmanje dvadeset metara u mom dvorištu. Nisam mogao vjerovati kojom brzinom je to došlo", nerado se prisjetio Lozo.
Pomirio se s činjenicom da će sve izgubiti
U tom trenutku se, kaže nam, pomirio s činjenicom da će sve ono što u životu ima, za što je radio i što je stjecao – izgubiti. Srećom prevladao je kod njega na kraju racionalan um pa je spasio ono što se spasiti da.
"Vidio sam da mi nema spasa. Iz kuće nisam uzeo apsolutno ništa jer za to nije bilo vremena. Uzeo sam suprugu pod ruku i pobjegli smo automobilom. Htio sam barem njega spasiti, ako mi već kuća gori", kaže Žrnovčanin koji je otac troje djece. Dvoje djece, već odraslih, su igrom slučaja bila u Splitu još od jutra. Nitko nije očekivao da će požar stići do Žrnovnice. Treći, jedanaestogodišnji Ivanov sin već je bio prije nekoliko dana otputovao na ljetovanje kod bake i djeda.
"Velika je sreća što najmlađi sin nije bio tu. To bi mu bila velika trauma. On još ne zna što se dogodilo, i bolje da ne zna. Da ste samo čuli koji su to bili zvukovi kada bi automobili u susjedstvu eksplodirali, zaključio je pa nastavio:
"Kući sam se vratio oko 21 sat, a u međuvremenu nitko nije gasio područje oko kuće osim susjeda kojeg požar nije toliko zahvatio pa nije napuštao kuću. On me, zapravo, spasio od toga da mi izgori cijelo pokućstvo i namještaj jer je ugasio vatru koja je počela nagrizati moj drveni prozor".
Preživjela njegova svetinja - bubnjevi
Međutim u cijeloj tragediji rodila se i jedna, prilično sretna priča. Naime, preživjeli su Ivanovi bubnjevi. Njegov izvor prihoda i njegova "svetinja".
"Slušaj, nevjerojatno je da je vatra progutala prozor, kuću, okućnicu, vrt, progutala je čak i dobar dio stvari posloženih u prostoriji, ali njih nije. Kako to objasniti? Je li to neki znak?", upitao se i pritom prvi put osmjehnuo tijekom našeg razgovora.
Iskreno govoreći, u Ivanu sam, iako je u pedesetoj, primijetio nadu i volju za pronalaženjem neke nove snage. Ne nada se nikakvim odštetama ni državnoj subvenciji. Kazao je da je kuću sagradio sam, ali i da će je sam sanirati. Svoju štetu procjenjuje na desetak tisuća kuna, ali valja spomenuti i obiteljsku tugu zbog gubitka mačke koja nije uspjela pobjeći od vatrene stihije.
Krivi su političari!
Vatrogasce je sa suzom u oku pohvalio, ali je ogorčen na političare i državni vrh.
"Ti momci su izdržali nešto što nije prirodno ni realno. Tolika snaga, toliko srce. Ma svaka im čast. Prespavali su na asfaltu uz nešto hrane i pića što smo im donijeli iz zaliha. Njima kapa do poda. Kao i Torcidi koja je još jednom dokazala da je jedna od najispravnijih društvenih grupacija u državi", izgovorio je drhtavim glasom i pokazao na skupinu vatrogasaca posloženu nedaleko od njegovog doma. Stajali su premoreni na vatrogasnoj cisterni i spavali jedni preko drugih.
Međutim Ivan i nekolicina susjeda koja se oko nas okupila tijekom ovog razgovora se slažu da su političke odluke nanovo zakazale.
"Jedini i isključivi krivci za ovo su Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović. Vojska nije dignuta na vrijeme, jer u protivnom možda i moja kuća ne bi izgorjela. Toliko sam ogorčen da ne bih htio izreći sve što mi je na umu. Naslikavaju se na požarištima, a vladinim avionom ministri idu gledati finale Wimbledona, dok jedva punoljetna djeca najčešće volonterski gase požare. Sramota! Ja ću preživjeti, podignut ću se opet, ali nekim ljudima je i izgorjela bicikla drastičan životni udarac, a Plenković sve naziva atrakcijom", završio je Lozo i sa suprugom otišao u kuću gdje će nakon 48-satne akcije pokušati sklopiti oko.
(100posto.hr)