(VIDEO) TOMAŠICA, GROBNICA FUDBALERA: Naši najmiliji predugo su skrivani, jer su mnogi roditelji umrli, a da nisu saznali istinu kako se završila životna sudbina njihove djece!

Dino Dedić bivši je fudbaler OFK Brdo, čiji je dres nosio od samog osnivanja ovog kluba. Njegov otac ubijen je tokom etničkog čišćenja mjesta Brdo nadomak Prijedora 1992. godine. Danas živi u Austriji a odlučio je svojom pričom i životnim iskustvom doprinijeti završetku dokumentarnog filma "Tomašica grobnica fudbalera" i svemu onome što su nesrpski narodi preživjeli tokom genocida i etinočkog čišćenja u Prijedoru i okolini 1992. godine.

Ovo je Dinina priča koju u cjelosti prenosimo sa portala MojPrijedor.com:

Mnogi će se upitati, šta neko, ko je imao tek četiri godine kada je počeo rat na ovim prostorima može pričati o tim prošlim dobrim vremenima i o tim DOBRIM ljudima koji su krasili ovaj kraj.

Iskreno, isto to sam se i ja zapitao kada su mi ponudili da dam doprinos snimanju ovog filma i da kažem nekoliko rečenica. Poslije kraćeg razmišljanja,došao sam  do zaključka da možda upravo dijete, koje je godinama slušalo prepričavanja događaja, anegdota, pa zašto ne i reći hvalospijeva,o nekom, za ova sadašnja vremena, nerealnom svijetu, o ljudima koji su nama, koji smo ostali iza njih, nedostižni, može ne samo ispričati već i najbolje i dočarati stvarnu sliku tog vremena.

Zamislite dijete kojem pustite mašti na volju da oblikuje i izgradi sebi jedan svijet u kojem se ono nalazi kao jedna od glavnih uloga, a koje je okruženo velikanima jednog vremena. Ovi preživjeli su zasigruno doživjeli sve te priče uživo i na svom tijelu, ali tad je to bila svakodnvenica i normalno nešto što su ljudi podrazumijevali. Njihova uloga je danas da prepričavau i prenose sjećanja na nas i nove generacije.

U današnje vrijeme uz sve životne nedaće, za nas to dođe kao nekakav san. Zamislite kakav čovjek treba biti da njegove dogodovštine prepričavaju hiljade ljudi,s koljena na koljeno a da u tim pričama ne primjetite da je taj čovjek imao makar jednu lošu osobinu. Da ljudi ni u jednom trenutku ne kažu da je taj neko mogao biti bolji ili drugačiji. Mislim da danas takvih nema među nama, i to dovoljno govori o veličini ljudi kojima je posvećen ovaj film.

Ti ljudi su imali svoj mali svijet na ovim prostorima i nekako se sve odvijalo u vezi njih u ovih nekoliko sela. Ta međusobna sportska rivalstva nadmašuju sva današnja evropska i svjetska rivalstva. Ti ljudi koji su večno živjeli od poljoprivrede, ostavljali  su svoja imanja da bi igrali, gledali ili na bilo koji drugi način učestvovali u podvizima svojih klubova. Napuštala su se čak i radna mjesta. Pa kaže se da su lopovi, iako ih nije bilo na ovim prostorima, “dejstvovali” za vrijeme utakmica…

A zašto? Pa kuće bile prazne i otvorene, a i komšija je bio na utakmici, pa nije niko ništa mogao vidjeti. Zamislite takav jedan derbi danas! Ali kada bi se napustio taj svijet, ti se ljudi nisu više djelili po mjestima, po zaseocima, a ni međusobno, ni kod ostalog svijeta, već su jednostavno među gradskom rajom popularno bili „sa Brda”.

E zamislite sada situaciju 14-15 godina poslije i nas dvadeset golobradih mladica. koji nastavljamo stazama svojih najmilijih. Situaciju nekoliko hiljada mrtvih glava, nakon  nekoliko stotina izbrisanih porodica sa lica zemlje, na hiljade porušenih kuća i na desetine hiljada protjeranih, i nakon pet ugašenih klubova. Od nas dvadeset, većina smo djeca upravo tih velikana, kojim je fudbal i talenat za fudbal usađen u DNK. Golobradi mladići koji kreću u pohod.i borbu protiv nezaborava. A kako i nebi kada su nam očevi, amidže, dajidže, pola svog životnog vijeka proveli na terenu.

Uz podršku onih koji su ostali da prepričavaju, pokrenuli smo ideju ostvaranju novog fudbalskog kluba.Ideju koja se zove „Brdo“. Ideja koja sama po svom nazivu može oslikati svu onu veličinu ljudi koji su igrali za Slobodu, Patriju, Rakovčane 79, Polet i Mladost. Ali i ideja koja je možda predstavljala u tadašnje vrijeme nešto nestvarno. Upravo ta ideja sportske jedinstvenosti je ono što je nedostajalo da bi ovi ljudi ušli u fudbalsku historiju i na nekom većem nivou. Ova ideja je nastala tako reći prisilno, ne kao želja za ujedinjenjem već kao prinuda.

Prisiljeni na jedan klub od nekadašnjih pet, pokazuje samo razmjeru i posljedice koje je prouzrokovao rat. I onda sa  samo sedamnaest godina . sa tom idejom krenete u borbu ne samo sportsku već bukvalno i fizičku i psihičku sa istim tim ljudima i njihovim potomcima koji su kumovali našoj nesreći. A znate da vam leđa ne čuva ni babo ni amidža ni dajdža…A ti isti zli ljudi opet dijele „pravdu“ i vode klubove i sportske organizacije i trebaju biti uzori svojim novim naraštajima.

Nastavak priče i video na idućoj stranici...