"Zamolila sam ga da mi oprosti, da me zaboravi i ne zove"

Zamolila sam ga da mi oprosti, da me zaboravi i ne zove. Da me samo pusti da na miru prebolim. Grlio me je dugo i rekao da me voli, da će me uvijek voljeti jer sam ja ljubav njegovog života, a zatim zauvijek nestao iz mog svijeta. Satima sam stajala i plakala zureći u prazan put kojim je otišao. Znala sam da smo tu prestali da postojimo. Nisam ga više nikada vidjela. Svjesna sam da neki ljudi za čitav svoj vijek ne dožive da osjete istinsku ljubav i pitam se da li su srećniji od mene? Ipak, vjerujem da je sve sa njim vrijedilo. Spoznala sam šta znači voljeti svim svojim bićem i zahvalna sam sudbini jer sam bila privilegovana u njegovom srcu. I dan danas, bitan mi je samo on, koga vidim kraj sebe svaki put kad zaklopim oči. Zamišljam njegov osmijeh koji mi gruje dušu dok mi nježno vrhovima prstiju sklanja pramen kose sa očiju. Zamišljam kako me ćutke grli i steže uz sebe dok hodam sama hladnom i pustom ulicom svog života. Ali prošla je decenija. Njega nema, a ja ću ga ostati željna dok me bude.