Danny Devito: ''Uvijek moraš ići do kraja!''

Gospodine Devito, prije vaše karijere kao glumac, radili ste kao frizer. Da li vas je to pripremilo za vašu glumačku karijeru?

Cijeli smisao glume je da koristiš svoja životna iskustva, ako možeš, i pokušaš iskoristiti stvari koje si do tada radio. U salonu moje sestre, gdje sam bio frizer, svaki dan sam radio sa ljudima na mnoge načine. Tako saznaš neke stvari, šta ljude nasmijava, kad se osjećaju udobno. Sve je o ljudskim odnosima. Mislim da mi je to pomoglo jer sam bio izložen mnogim ljudima, svaki dan od jutra do večeri. Takva iskustva te oslobađaju, daju ti malo više sigurnosti u razgovoru s ljudima, posebno ljudima koje ne poznaješ.

To je gotovo kao vježbanje monologa svaki dan.

Da, naučio sam kako pričati priče, ali i kako ih slušati – veliki dio posla frizera je slušanje, isto je i sa glumom. Veliki dio je slušanje druge osobe, tako to postaje stvarnost. Za mene je najbolje ustati i otići na mjesto snimanja, ili vježbati sa kolegama ili drugim glumcima, razgovarati o stvarima, poslagati ih – to je zabavno, to je najveća zabava.

„Kada jednom kreneš, moraš ići do kraja, razumiješ?“

Šta još radite za zabavu?

Zabava? Zabava izgleda ovako – ići na filmski festival sa mojom djecom, nema veće zabave od toga.

Čuo sam da su vas vaša djeca nagvorila da prihvatite ulogu Franka Reynoldsa na seriji Uvijek je sunčano u Philadelphiji. Da li su oni veliki utjecaj na vas?

Da, oni su veliki utjecaj na mene. Kada je serija počela prije dvanaest godina, poslali su nam prvih osam epizoda i sve smo ih zajedno gledali, cijela porodica. Svima je se svidjelo. Otprilike šest mjeseci kasnije ponudili su mi ulogu, a moje djeca su me ohrabrila da je uzmem. Mislim, znao sam da ću je prihvatiti, nisam imao sumnje – bila je previše dobra, scenarij je bio previše dobar, situacija je bila dobra. Pa sam rekao, „Ako lik koji budem igrao može biti prirodno razvijen a ne samo ubačen u seriju, prihvatit ću.“

Frank je na kraju postao jedan od najuvrijedljivijih likova današnjice.

(Smijeh) Radim stvarno lude stvari. Radim sve. Kada jednom kreneš, moraš ići do kraja, razumiješ?

Mnogi glumci to kažu, ali rijetko to shvataju doslovno kao vi...

Pokušavamo uvrijediti što manje ljudi moguće... Iako ne baš. Radimo prilično sve; pronalazimo bebe u kontejnerima, puzamo goli iz kauča, bio sam prekriven u mulju, bačen sa prozora, gubio pamćenje, gubio pamet – ne znam, drogirao se, imao ludi sex sa Artemis, bilo šta. Ja živim kroz Franka.

Duboko u sebi želite jesti mačju hranu i oteti brod pun Japanskih turista?

(Smijeh) Veoma sam blizak Franku zato što stvarno želim da radim stvari. Želim pokušavati stvari, a Frank je ličnost koja živi sa nekolicinom mladih ljudi i on želi da istražuje. Ne želi sjediti na kauču.

Ne, izgleda da bi on radije puzao gol iz njega.

Dođeš do sedamdesetih, kasnih šezdesetih ili kako god... I ne želim samo sjediti i gledati utakmice, znaš? Želim raditi stvari,izaći, putovati, upoznati ljude i imati avanture.

Da li ta želja podsvjesno utiče na uloge koje birate?

Pretpostavljam da biram uloge koji me u tom smislu privlače, da, ali ne idem tražiti uloge misleći, „Sada želim biti detektiv, sada želim biti ovo...“ To nije moj stil. Ali ljudi ti uviek daju slične uloge. Nakon Taxija, dobio sam mnogo uloga zatvorenih, naglih likova, surovih, trebam-ubiti-svoju-ženu likova, znaš? U filmu Tin Men, pa u njemu sam glumio dobrog lika, u Matildi bio sam grub otac, ali to je Roald Dahl, to je u redu. Snimio sam Matildu nakon što su mi djeca donijela knjigu – nisam uopšte bio upoznat s njom, ali pročitali smo je i bila je tako dobra. Ne znam da li bih stvarno mogao glumiti oca koji zlostavlja svoju djecu, ali u Matildi, to je bilo na smiješan način.

Par godina prije Matilde, bili ste producent na jednom og najboljih filmova moderne ere, Pulp Fiction. Kako je se to desilo?

Pročitao sam scenarij pod nazivom Reservoir Dogs koji mi se svidio i koji sam htio snimiti, ali već su ga pravili. Rekao sam Stacey Sher, prijateljici Quentina Tarantina koja je tada sa mnom radila, rekao sam „Stvarno bi htio upoznati čovjeka koji je napisao Reservoir Dogs“ A ona je rekla „Pa, on sada uređuje film, ali reći ću mu da ga želiš upoznati.“ Tako sam ga upoznao i razgovarali smo. Rekao sam mu koliko mi se svidio scenarij i pitao sam ga šta će sljedeće da radi, a on je rekao da ne zna. Ja sam rekao, „Želim da se dogovorimo: šta god sljedeće uradiš, ja ću biti producent, zato što mi se ovaj scenarij stvarno sviđa.“ Tada, on je rekao „U redu, uradit ćemo to.“

„Imam način da postignem dogovor sa Quentinom Tarantinom i da to ne uradim? Morao bih biti lud da to ne uradim!“

To je mnogo povjerenja u nekoga koga ste tek upoznali – i nekoga ko je do tada imao samo jedan film.

(Smijeh) Kad mi je prišao sa sljedećim projektom, rekao mi je, „Radi se o nekoliko priča koje se poklapaju,“ a ja sam rekao, „Ne zanima me! Svidio mi se onaj drugi scenarij!“ Suština Quentina je to što je samopouzdan i društven i bio je tako vedar – znate kakav je, on je nevjerovatan! Imam način da postignem dogovor sa ovim čovjekom i da to ne uradim? Morao bih biti lud da to ne uradim! Godinu dana kasnije donio je scenarij – 155 stranica, zvani Pulp Fiction od Tarantina. Na njemu je pisalo „Zadnja Verzija,“ to je jedna od njegovih najboljih osobina. Ali kada sam scenarij ponudio studiju s kojima sam imao dogovor, odbili su! Tako da sam ga ponudio Harveyu Weinsteinu.

A on je rekao da.

On je upravo bio završio Reservoir Dogs, i rekao je, „Svakako.“ Ali htio je naći vlastite glumce, a ja sam rekao, „Ne, ne, ne, samo ćeš ga dobiti ako Quentin dobije sve što želi, to je moj dogovor s njim.“ I to smo i uradili. Tako smo nastavili i na kraju smo bili vrlo sretni s tim. Film Johna Travolte prije toga bio je film sa pričajućim psom, tako da je Quentin imao mnogo veze s njegovim povratkom. (Smijeh) Sve je ispalo veoma dobro.