'Stojimo na par koraka i gledamo jedno u drugo, suze mi naviru, a sjećanja samo lete'

Smuvali se kao klinci na početku srednje, cijele dane provodili zajedno, poslije 4 godine veze čak počeli da planiramo i budućnost, klinci, ali mnogo zreliji, shvatali smo se, sudbina, ona odlazi na drugi kraj svijeta, nije moglo više. Riješio sam da više nikada ne čujem ništa o njoj, ja na faks, odvojio se od svih, dobijem priliku i odem u inostranstvo. 5 godina, i nijedan dan nije prošao da ne pomislim na nju, ali izblijede sjećanja. Našao super posao, sredio život potpuno, i posle 10 godina se vraćam u rodni grad da vidim moje. Idem ulicom, sjećanja naviru, i na mjestu gdje sam je prvi put poljubio, sretnem je, vodi malu djevojčicu za ruku, koliko samo liči na nju. Stojimo na par koraka i gledamo jedno u drugo, suze mi naviru, a sjećanja samo lete dok jedva stojim na nogama. I kroz suze mi kaže: reci nešto, samo da ti čujem glas još jednom. Samo sam uspio da kažem: Lijepa si kao i onog dana kad sam te izgubio. Pogledao sam još jednom malog anđela pored nje. Jedan dio mene je umro.