"Uzeo sam neko kučence kada je bio mali, prljav, rebra mu se vidjela"

Uzeo sam neko kučence kada je bio mali, prljav, rebra mu se vidjela. Odvedem ga kući. Sestra mu je dala ime Mrvica. Naučim ga da čuva kuću. Da sjedi, leži, ulazi i izlazi iz auta na moju komandu, donese, odnese, trči, pravi se mrtav.. On sve uredno sluša, ali samo mene. Ako mu neko od ukućana komanduje, ni da čuje. Uvijek bio uz mene. Prati me do stanice, pa se uredno vrati kući. Sredio ga, vratio ga na kilažu, izrastao on u mangupa, jurio kučke u tjeranju, pravio džumbus po dvorištu. Prije dva mjeseca, odlazim da ga nahranim, on sklupčan, zovem ne odaziva se. Zovem opet, glasnije, ništa. Prilazim, pomazim ga po glavi, ne reaguje. Drmam, ne reaguje. Trk kod veterinara, nema pulsa. "Uginuo je." Plačem kao kiša.. Tražim momenat sam sa njim. Grlim njegovo tijelo, suze samo liju.. Kad ono, čujem slabo disanje. Zovem veterinara, on kaže "Živ je", zaprepašćen! Lijekovi, redovni pregledi.. Nešto je pojeo i gušio se, pao u komu. Umalo uginuo. Sad živ, srećan, zdrav, sedma godina. Moj debeli, moj borac. <3