Ovo ostrvo je raj na zemlji, ali krije jednu jezivu tajnu
Malo karipsko ostrvo Providensija kolonizirvali su britanski puritanci 1629. godine. Kao svoju bazu koristili su ga i britanski gusari, predvođeni kapetanom Henrjem Morganom. Dugo vremena ostrvo je bilo netaknuto, uprkos nasilnim kolumbijskim krijumčarima narkotika. Na ostrvu ne možete vidjeti oružje ili doživjeti pucnjavu, tu nema tjelohranitelja ni narkobosova, jer se tamošnji problem skriva ispod površine..
Ostrvo je dugo bilo dio Kolumbije, iako se nalazi u blizini obale Nikaragve. Tamošnji jezik podsjeća na iskrivljeni engleski. Ostrvljani, kojih ima između 5.000 i 6.000, imaju osjećaj pripadnosti Karibima, a ne Kolumbiji. I oni imaju veliki problem. - Gubimo muškarce. Prema mojim istraživanjima, najmanje 800 muškaraca je zatvoreno po zatvorima u inostranstvu ili su jednostavno nestali - priča jedna ostrvljanka. Ako je to istraživanje tačno, jedan od četvorice ostrvljana je nestao. Činjenica je da Providensija nije mogla zauvijek ostati imuna na kolumbijske probleme. Prije nekoliko godina krijumčari droge su otkrili da su ostrvljani izvrsni moreplovci i da imaju neprocijenjivo znanje o okolnim vodama, koje su naslijedili od svojih predaka. - Oni su posljednja karika trgovine drogom. Ostrvljani čitaju okean bolje od bilo koga drugog, stoga ih zapošljavaju kao kapetane na narkogliserima - kaže novinar Amparo Ponton, koji je na ostrvu živio 25 godina..
Ako uspješno isporuče drogu do željenog odredišta, koje može da bude bilo gdje od Hondurasa do Floride, dobijaju hiljade dolara. A ako budu uhvaćeni, završavaju u zatvoru. - Stvari postaju neprijatne kada obalska straža počne da goni brodove. Tada posada baca drogu u more, a onda mora svoj postupak da opravda narkobosovima. Poslije toga, više nipošto ne mogu da odbiju posao koji se od njih zatraži. Sin mi je završio u zatvoru u SAD - priča jedna majka..
- Već je odslužio jednu šestogodišnju kaznu. Ali, opet je krenuo da se bavi istim poslom i ponovno je uhapšen. Mislim da se vratio tome zato što nije pronašao nikakav drugi posao. Većina porodica na ostrvu pogođena je time na ovaj ili onaj način. Samo gubimo naše momke - neutešna je ova majka. Postoje djeca koja se bude ne poznajući svoje očeve, jer su oni izgubljeni u moru kad su im djeca bila bebe. Majke plaču jer su njihovi dječaci otišli i nikad se nisu vratili. Niko ne zna gdje su. Mogu da budu u bilo kom zatvoru na svijetu. Kada roditeljima nestane sin, oni često ne znaju gdje je otišao i da li će se vratiti. Mnogi se osjećaju previše osramoćeno zbog zločina kojim im se sin bavio da bi preduzeli konkretne korake. Ali to ne znači da se odsutnost potomka duboko ne osjeća..
