Adem Fazlagić za Novi.ba: Namjerno su me kao Bošnjaka delegirali da sudim mečeve koji su značili raspad Jugoslavije
3. maj 1990. godine, datum kada je u Maksimiru igrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda, ostao je upamćen po neredima do tada neviđenim na stadionima bivše države. Najmanje šezdeset – po nekim izvorima i dvije stotine – povrijeđenih osoba, divljanje navijača, masovni sukob Bad Blue Boysa s tadašnjom milicijom, haos, paljenje trgovina i opći rat koji je satima vladao na ulicama istočnog dijela grada obilježili su utakmicu koju su mnogi navijači doživjeli kao prvi čin raspada Jugoslavije.
Mediji su kasnije učestalo promicali tezu kako je upravo tom utakmicom, prekinutom prije nego li što se desio i prvi udarac lopte, započeo Domovinski rat. Ovaj datum će najprije ostati kao jedan od ključnih za raspad SFRJ. U bh. javnosti malo je poznato da tu utakmicu sudio jedan od najboljih bh. arbitara svih vremena, Adem Fazlagić, koji je rođen 8. januara 1947. u Čapljini. On danas živi na relaciji Čapljina – Sarajevo, a pomenuti meč mu je itekako ostao 'urezan' u sjećanje.
"Mene su tada namjerno kao Bošnjaka delegirali da vodim tu utakmicu", započeo je razgovor za Novi.ba Fazlagić.
Inače, meč na Maksimiru su obilježili sukobi navijača (Delije i Bad Blue Boys), te čuveni udarac Zvonimira Bobana kojim je oborio policajca Refika Ahmetovića, a ovaj kasnije kazao da su mu kolege sugerirale da puca u igrača.
"Tih nekoliko posljednjih godina su me kao Bošnjaka stalno tražili hrvatski i srpski klubovi da budem delegiran na njihovim utakmicama. Tako je bilo i pred meč u Zagrebu koji zapravo nikad nije ni započeo. Čekao sam s kolegama da iziđemo na teren, a delegat Ljubomir Bracanović iz Podgorice mi je rekao da imaju manjih problema i da utakmica ne može početi", prisjetio se Adem, pa nastavio:
"Nisam znao uopće šta se događa, a moja žena Mensura me je nazvala, iako se inače nikad ne čujemo pred utakmicu, i pitala: 'Jesi li živ?' Meni nije bilo jasno zašto me to pitala, nismo bili svjesni nereda koji su se događali na Maksimiru".
Interesantno da je najviše sudio nekadašnjem prvaku Evrope i svijeta, ekipi Crvene zvezde.
"Zvezdi sam sudio najviše puta, a ispostavilo se da sam upravo s njima počeo i završio karijeru u Prvoj ligi Jugoslavije. Tako se znalo desiti da 12 vikenda zaredom putujem u Beograd, koji je imao najviše prvoligaša", kazao je.
Također, veoma interesantno je da je na domaćim utakmicama Crvene zvezde Ademu Fazlagiću često domaćin bio ratni zločinac Željko Ražnatović – Arkan.
"Arkan je u to vrijeme bio treći čovjek kluba poslije Dragana Džajića i Vladimira Cvetkovića. Upoznao sam ga u pozitivnom svjetlu. Naime, prije utakmice Radnički – Crvena zvezda mi je kazao da neće dozvoliti Šešeljevim četnicima, koji su najavili dolazak, da uđu na stadion. Kasnije je sjedio u delegatskoj kućici i kazao mi nakon jednog auta da ni jedan nije ušao. I stvarno je sutra u novinama izišao veliki naslov 'Arkan zabranio Šešeljevcima ulazak na stadion'. Već mjesec dana poslije imao sam sasvim drukčiju sliku o njemu", rekao je Fazlagić.
Inače, debitantski meč u Prvoj ligi imao je već sada daleke 1982. godine u utakmici Priština – Crvena zvezda.
"Zbog tadašnjih protesta Albanaca bilo je vrlo napeto političko stanje", otkrio nam je Adem.
Sudbina je htjela da njegov posljednji meč bude zapravo okršaj Crvene zvezde i Hajduka u finalu Kupa maršala Tita na stadionu JNA 8. maja 1991. godine, kad je već bjesnio rat u Hrvatskoj.
"Sjećam se odlično da je bilo previše provokacija između Siniše Mihajlovića s jedne strane i Igora Štimca s druge. Nema šta tadašnji trener Hajduka Josip Skoblar nije govorio Robertu Prosinečkom, koji je nosio Zvezdin dres. Bio sam u situaciji da puno toga prešutim jer se psovalo sa svih strana. Na običnoj utakmici jedna psovka može značiti crveni karton, ali ovdje su se svi tako ponašali, a sve provokacije su bile na nacionalnoj osnovi. Iz Hajduka su bili najviše kivni na Prosinečkog i on je bio stalna meta", prisjetio se Fazlagić.
Tako je poslije jednog grubog prekršaja Mihajlovića u 70. minuti, Hajdukov Ante Miše ga počupao za kosu, a nastali metež je bilo teško kontrolisati. Epilog su bili crveni kartoni Štimcu i Mihajloviću.
"Iskreno u gužvi nisam vidio ko koga udara. Njih dvojica su bila najgora u svemu dotad i zato sam ih isključio. Prethodno mi je Mili Hadžiabdić (Hajduk) kazao da dobro pazim koga ću isključiti. Možda je zanimljivo da sam stvarno dobar prijatelj bio i s Mihajlovićem i sa Štimcem. Mihajlovića sam vozio na okupljanje A reprezentacije dok je još bio igrač Vojvodine."
Adem Fazlagić je sudio Prvu ligu Jugoslavije devet sezona u vrijeme kad se na ovim prostorima igrao najbolji nogomet i ostvarivali najveći međunarodni uspjesi na klupskom i reprezentativnom niovu. Tad je svaka od republika u bivšoj Jugoslaviji davala po dvojicu sudija u Prvu ligu. Iz BiH je to devet godina bio Fazlagić, dok se drugi sudija stalno mijenjao.
"Karijeru sam započeo 1968. godine, a kao početnik sam morao suditi Juniorsku ligu pa Kvalitetnu ligu juniora, potom Podsavez, Grupnu ligu Sarajeva, da bih tek poslije pet godina stigao do Zone. Slijedile su utakmice u Regionalnoj te Republičkoj ligi nakon čega sam otišao u Varaždin služiti vojni rok. Ipak i tamo sam sudio utakmice Varaždinske lige jer su me znali Branko Tešanović i Josip Rukavina, međunarodne sudije i kontrolori koji su me tamo angažirali. Kad sam se vratio iz vojske sudio sam Drugu ligu da bi na Prvoj debitirao početkom 1982. godine", pojasnio nam je Fazlagić znatno teži tadašnji put do elite nego što je to danas.
Na međunarodnoj sceni je debitovao u utakmici tadašnjeg Kupa prvaka, duelu Plastike iz Nitre i Kolna, odnosno ogledu prvaka nekadašnje Čehoslovačke i Njemačke.
"Kapiten Kolna je tad bio Pierre Littbarski, poznati njemački reprezentativac. Drugi meč sam trebao voditi u Turskoj, ali se politička situacija u Jugoslaviji zakomplikovala i više nisam mogao doći u situaciju da sudim, osim nekih prijateljskih utakmica u Kuvajtu", otkrio je Adem.
Svakako da posebnu draž u njegovoj karijeri ima suđenje sarajevskog derbija, pogotovo što se našao u specifičnoj situaciji – dva njegova brata bila su na suprotnim stranama.
"Željezničar je trebao ispasti iz lige ukoliko izgubi od Sarajeva na Grbavici. Moj brat Fahrudin je bio u Željezničaru, a Mirsad direktor u Sarajevu. On mi je tražio da otkažem taj meč, dok me Fahrudin pitao: 'Želiš li suditi?'. Kazao sam: 'Kakav bih to bio sudija ukoliko ne bih želio voditi veliki derbi?' Bilo je psihološki najteže, Željezničar je pobijedio 2:1. Nijedan od braće nije htio doći na utakmicu, ali kad su vidjeli da je sve proteklo dobro, zvali su me da se vidimo."
Potkupljive sudije uvijek su neizbježna fudbalska tema. Upravo slično iskušenje nije zaobišlo ni našeg sagovornika.
"Desilo se to pred meč Split – Zadar za ostanak u Drugoj ligi, tada su mi pravili veliki pritisak. Zadar je trebao ispasti ukoliko ne pobijedi. Donijeli su mi kući vreću novca, mogao sam u to vrijeme kupiti tri golfa dizelaša, bio je to ogroman novac. Nisam mogao spavati. Zvao me brat Fahrudin i pitao: 'Voliš li suditi?' Rekao sam: 'Da'. On mi je poručio: 'Onda zaboravi sve!'"
"Već u 20. minuti meča me pozvao pomoćnik i kazao da ga je igrač pljunuo i opsovao pa sam mu morao dati crveni karton. Poslije je bilo puno negodovanja i problema, pomoćnik očito nije odbio novac. Završilo je 1:1, a nakon šest, sedam godina mi je predsjednik Splita puno pomogao kad mi je brat imao saobraćajnu nesreću u Dalmaciji i kazao kako se sjetio da sam se tad pokazao kao primjer nepotkupljivosti."
Osim najstarije sestre među njima, četiri brata Fazlagić su svi bili sportisti, nadareni fudbaleri.
"Najstariji Ahmed je bio najveći fudbalski talent između nas četvorice. Ali spletom okolnosti je izgubio nogu. Potom se posvetio kajakaštvu i bio prvak države", rekao nam je Adem kao najmlađi od braće, pa dodao:
"Fahrudin i Mirsad su jedno vrijeme igrali zajedno u Željezničaru. Stariji Fahrudin je Mirsadu napravio mjesto u ekipi tako što je glumio povredu dok se ovaj nije ustalio u sastavu. Mirsad je kasnije prešao u Sarajevo, a Fahrudin izgubio mjesto u Željezničaru. Ispala je velika afera oko tog transfera, a kasnije je i Fahrudin otišao u Sarajevo."
Posljednji je Adem iz Čapljine stigao u Sarajevo.
"Prvi ugovor sam potpisao za juniore Sarajeva, ali brat Mirsad mi je zabranio da igram zbog fakultetskih obveza", pojasnio je zašto nije napravio veću karijeru.
Interesantno da je ga u suđenje uveo njegov stariji brat Fahrudin, tad već priznati sudija, koji ga je i odveo na polaganje ispita za arbitra u Sudijsku organizaciju.
"To je zapravo bio moj početak, a poslije sam nastupao i za sarajevske niželigaše Partizan, Vratnik i GP Bosna. Kroz karijeru mi je puno pomogao brat Fahrudin svojim savjetima. Sve što sam napravio u suđenju bilo je zahvaljujući njemu", iskreno je istakao Adem.
Otkrio nam je da mu je plava boja bliže srcu...
"Često odem na Koševo pogledati susret Premier lige jer mi je blizu, ali više volim Željezničar. Uvijek su bili korektniji prema meni i zato mi je Željo u srcu."
Trenutno živi na relaciji Čapljina – Sarajevo, a tokom rata u BiH bio je i u logoru Dretelj.
"Nakon logora u Dretelju 1993. gvije godine sam boravio u izbjeglištvu u Njemačkoj, a potom sam dobio posao u Kvatju gdje sam se zadržao 18 godina. U BiH sam se vratio prije dvije godine, ponajvšie zbog unučadi, uživam u penziji", zaključio je Adem Fazlagić.
Nažalost, sve fotografije iz vremena dok je sudio na jugoslovenskim terenima su nestale u vihoru rata, kao i brojni pehari. Ostala su samo sjećanja, koja je upravo s nama Adem rado i podijelio...
Razgovarao: Mirza Hadžijusufović