Pogledao sam Povratnika i mogu reći da sam sada malo više zahvalan na udobnosti svog života

Nakon dugog iščekivanja, konačno sam pogledao film „The Revenant“ (u našim kinima se vodi kao Povratnik) i pitanje koje mi se vrti po glavi nije „da li će Leonardo DiCaprio osvojiti Oscara za ovo?“, već „u slučaju da ne osvoji, šta će zaboga morati uraditi?“.

Osveta, kaže jedna stara izreka, najbolje se servira kad je hladna. To je odlična vijest za Povratnika, novi film meksičkog režisera koji pomjera granice Alejandra Gonzáleza Iñárritua. Jako malo priča o osveti je izgledalo tako prohladno. Nadaleko je poznato da je snimanje filma trajalo devet mjeseci u divljinama Alberte i Argentine. Ali, Iñárritu je istupio sa zapanjujućim osjetilnim iskustvom, onim koji uranja gledatelja u pakao ispod nule koji često izgleda kao raj. 

Povratnik je western o osveti u kojem DiCapriov lovac na krzna, Hugh Glass, prelazi hiljade kilometara šuma i zaleđenog kamenja sa životno opasnim ranama na tijelu, a sve u potrazi za Johnom Fitzgeraldom, čovjekom koji mu je ubio sina i ostavio njega na samrti, napola zakopanog u tlu Stjenovitih planina. 

Zadivljujuća scena, ona koja je otvorila niz istih i koju smo gledali sa otvorenim ustima, bila je kada Lea napadne – i 'samo' napadne, unatoč bizarnim glasinama o suprotnom – ogromni grizli. Tehnologija u 2015. omogućila je daleko intenzivniju sekvencu između Glassa i CGI medvjeda. Iako su vizuelni efekti malo zbijeni u filmu koji je inače potpuno praktičan, prirodna crvena boja među zubima i kandžama rijetko kad je bila ovako genijalno uhvaćena na ekranu.

I tako je počelo ono što se može nazvati i Leovom pasijom. 

DiCaprija gledamo kako se vrti u ledenim riječnim brzacima, penje se po liticama, drhti na svjetlosti dok se dah na njegovoj bradi pretvara u mraz, a on proždire jetru svježe zaklanog bizona, još uvijek toplu i sklisku u njegovim rukama. Da, to je takav tip filma.

„Vjetar ne može srušiti drvo jakog korijena.“

Sporedne uloge jednako su jake, posebno Will Poulter, koji sve vrijeme izgleda kao da je na ivici suza, i Tom Hardy, koji je ponekad stizao do Baneovog nivoa mrmljanja, ali je predstavljao prijetnju kao polu-skalpirani negativac u ovom djelu. Treba spomenuti i ubjedljivog Domhnalla Gleesona, kojem je ovo četvrti veliki hit u ovoj godini. No, veći dio filma DiCaprija gledamo potpuno samog i ako mu ovakav nastup ne donese tog Oscara, vjerovatno ništa neće (možda jedino kada bude utjelovio Billyja Milligana, čovjeka s 24 različite ličnosti).

Povratnik je dao glumcu ono što je poznato i kao „transformacijska uloga“, što znači da je – kao Robert De Niro u „Razjarenom biku“, ili nedavno Matthew McConaughey u „Dobrim dilerima iz Dallasa“, ulozi koja je onemogućila Leu da osvoji Oscara za svog „Vuka s Wall Streeta“ – dio zabave gledanja filma znati da je neko prošao kroz pakao kako bi ga napravio.

Leo je posvećen u svakom zastrašujućem trenutku, gurajući se dalje nego ikada kao glumac. Sami fizički zahtjevi ovog lika bili bi dovoljni da razbiju većinu drugih glumaca, ali je posebno zadivljujući način na koji DiCaprio prikazuje svoju unutarnju snagu. Njegovo tijelo možda je slomljeno, ali mi vjerujemo da ne želi odustati.

Sve pohvale idu i ka Iñárrituu. Neki režiseri možda bi bili u iskušenju da poslije osvajanja Oscara naprave laku komediju na nekom ostrvu, ali je motivirani Iñárritu gurnuo sebe i ekipu do krajnjih granica prirodnih elemenata. Prkosio je konvencionalnoj mudrosti snimajući samo s prirodnim svjetlom i u hronološkom redu te se tako pojavio sa nečim što nikada prije nismo vidjeli.

„Više se ne bojim umrijeti. Ja sam to već učinio.“

Glumačka ekipa je tokom krupnog plana često bila snimana u neprijatnom niskom uglu, pokazujući nam njihove nosnice, kao da stalno osjećaju dah predatora, a u briljantnom kontraproduktivnom detalju, u trenucima prave drame, snimatelj Emmanuel Lubezki dopušta čak da njihov dah zamagli objektiv. U skoro svakom drugom filmu, dah bi istog trenutka razbio čaroliju, ali Lubezki shvata da je u Povratniku može samo pojačati. Želi nam reći da je pejzaž stvarno gorak i brutalan, a da su oni zaglavljeni u njemu.

Ono što je izvanredno oko Povratnika jeste kako nas efektno prevozi do drugog mjesta i vremena, dok uvijek zadržava svoju vrijednost kao komada vizuelne umjetnosti.

Vi ne samo da gledate Povratnika, vi ga doživljavate. Nakon njega ste umorni. Impresionirani cjelokupnom kvalitetom i barem malo više zahvalni na udobnosti vlastitog života. Povratnik ostaje u pozadini vašeg uma kao najbolja klasična usporedba čovjeka u borbi protiv prirode. 

Tamo će i ostati neko vrijeme. Sigurno.