beta
Ponedjeljak 23. 10. 2017

Obraćanje koje puno toga govori ...

"Sjećanja na moj život": Oproštajno pismo Muamera Gadafija

Objavljeno:07.08.2017 - 14:49
Nostalgicno » Sjećate li se
A A A Times Arial

Uskoro se navršava šesta godine od smrti nekadašnjeg libijskog vođe Muamer Gadafija. Ma šta mislili o njemu, neke stvari o njegovoj vladavini se ne mogu zanemariti, prije svega činjenica da je svojom politikom život običnog Libijca činio puno snošljivijim nego što je to sada slučaj. Prenosimo vam njegovo posljednje javno obraćanje u formi pisma.

U ime Allaha, premilosnog, samilosnog! 

Već 40 godina, a možda ima i više, ne sjećam se, činio sam sve što mogu da ljudima obezbjedim stanove, bolnice, škole, a kada su bili gladni, davao sam im hranu. U Bengaziju sam čak načinio plodnu ravnicu od pustinje, usprotivio sam se udarima onog kauboja Regana, koji je ubio moju kćerku, usvojenu kao siroče. 
Pokušavajući da ubije mene, ubio je to siroto, nevino dijete. Zatim sam pomagao svojoj braći i sestrama iz Afrike novcem za afričku uniju, čineći sve što mogu da pomognem ljudima da razumiju ideju realne demokratije, gdje narodni komiteti upravljaju našom zemljom. Ali to nikada nije bilo dovoljno, rekli su mi neki. 

Ljudi sa čak desetosobnim stanovima, novim odjelima i namještajem, nisu nikako mogli da se zadovolje, sebični kakvi jesu, uvijek su željeli više. Oni su poručili Amerikancima i drugim strancima da žele "demokratiju" i "slobodu", bez imalo predstave da je u pitanju jedan razbojnički sistem, gdje najveći pas jede ostale. Njih su očarale ove riječi, a da nisu znali ni u jednom trenutku da u Americi nema besplatnog liječenja, besplatnih bolnica, besplatnog stanovanja, besplatnog obrazovanja, niti besplatne hrane – osim za prosjake ili u dugačkim redovima za supu. 

Šta god ja učinio, nekima nikada nije bilo dovoljno. Drugi su, međutim, znali da sam ja sin Gamala Abdela Nasera, jedinog istinskog arapskog i muslimanskog vođe koga smo imali od vremena Saladina, koji je povratio Suecki kanal za svoj narod, kao što sam ja povratio Libiju za moj narod. Njegovim sam stopama pokušavao da koračam, kako bih svoj narod sačuvao od kolonijalnog porobljavanja, od lopova koji su došli da nas opljačkaju. Sada se nalazim pod udarima najveće vojne sile u istoriji ratovanja, a moj mali afrički sin Obama želi da me ubije, da našoj zemlji oduzme slobodu, da oduzme naše besplatne stanove, besplatno liječenje, besplatno obrazovanje, našu besplatnu hranu i zamjeni ih sa pljačkom u američkom stilu zvanom "kapitalizam". 

Svi mi u Trećem svijetu dobro znamo šta to znači, to znači da zemljama i svijetom upravljaju korporacije, dok narod pati. Za mene, stoga, nema alternative – ja ću se tome suprotstaviti i, ako je volja Allahova, poginuću držeći se ovog puta, puta koji je našu zemlju obogatio plodnim ravnicama, hranom i dobrim zdravljem, i koji nam je čak omogućio da obezbjedimo posao za našu afiričku i arapsku braću ovdje kod nas, u Libijskoj Džamahiriji. Ne želim da poginem, ali ako to bude neophodno da bi se spasila ova zemlja, moj narod i hiljade koje su svi moja djeca, neka tako bude. Neka ova oporuka bude moj glas upućen svijetu. Suprotstavio sam se NATO-u, suprotstavio sam se okrutnosti, suprotstavio sam se izdaji, suprotstavio se Zapadu i njihovim kolonijalnim ambicijama. Stajao sam uz svoju afričku braću, kao i svoju istinsku arapsku i muslimansku braću, kao svjetionik, i dok su drugi sebi zidali dvorce, ja sam živio u skromnoj kući i šatoru, nikada ne zaboravljajući svoje djetinjstvo u Sirtu. 

Državno bogatstvo nisam ludo rasipao i poput Saladina, našeg velikog muslimanskog vođe koji je spasio Jerusalim za muslimane, veoma malo sam zadržao za sebe. Na Zapadu, neki su me nazivali "ludim" i "umobolnim", ali oni istinu znaju, a nastavljaju da lažu. Oni znaju da je naša zemlja nezavisna i slobodna, da nije pod kolonijalnim jarmom. Znaju da su moja vizija i moj put jasni i za moj narod, i da su to uvijek bili. I da ću se boriti do posljednjeg daha da našu slobodu sačuvam. Neka nam svemoćni Allah pomogne da ostanemo vjerni i slobodni.

gadafi1

U Tripoliju, 8. aprila 2011. godine.

(prevod sa engleskog Nikola Tanasić}