'Još ne mogu da se priberem od toga šta sam sinoć doživio'

Još ne mogu da se priberem od toga šta sam sinoć doživio u trećoj smjeni. Tu negdje oko pet izjutra, završavamo posao sa kolegom, gasimo mašinu i sređujemo skladište i uopšte nismo sami u hali oko nas bar još trideset ljudi na raznim mašinama. U jednom trenutku uhvatim kolegu kako gleda u pravcu transportnog puta i ne miče se, bacim i ja pogled i vidim radnika kako vuče neka kolica. Sve bi to bilo u redu da taj radnik nije hodao dvadeset santimetara najmanje iznad tla. U trenutku sam pobijelio kao krpa i srce mi je sišlo u pete. Prilazi kolega i pita me da l vidim isto što i on, odgovaram da vidim i obojica gledamo sve dok taj radnik il šta li je već nije zamakao iza zida. U svlačionici pitamo ostale kolege da li su ga vidjeli, odgovaraju da niko nije. Eto, sjedim kući ne mogu ni da zaspim, a kolega mi javlja da je uzeo bromazepam da se malo smiri. Da nekom kažem rekao bi mi da sam lud pa sam morao ovdje da napišem jer ne mogu da prećutim.