KONCEPTUALIZACIJA PODJELE

Izdaja Srebrenice

Objavljeno:19.10.2016 - 10:59
A A A Times Arial

Ova zemlja i narod nisu od jula 1995. pretrpjeli dva uzastopna poraza kao što su održavanje referenduma o devetom januaru u RS-u i gubitak Srebrenice na izborima. Bosanski muslimani su jedini narod u istoriji koji će glasati za miran raspad zemlje čije je postojanje u njenim trenutnim granicama jedina garancija njihovog fizičkog opstanka. 

To, naime, danas znači glas za SDA na izborima 2014. godine: podršku politici mirnog razlaza. Dopustiti održavanje referenduma 25. septembra, te bezobzirno i bahato isporučiti Srebrenicu u ruke najcrnjoj nacionalističkoj srpskoj politici može samo neko ko vjeruje da Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Ostali ne trebaju više biti na „istom satu za struju“. 

Referendum i gubitak Srebrenice su rezultat odluke SDA da zamijeni državu. Tačnije da je SDA država i da je njena volja i volja države. Sve je očiglednije naime, da za njih, da parafraziram Bosna i Hercegovina više nije vrijednost sama po sebi, nego okvir za ostvarenje drugačije postavljenih i zamišljenih interesa. Kada jedan sarajevski funkcioner SDA lakonski kaže: „Eto im Mokro!“, to nije samo nezainteresovanost, nego prvi korak u konceptualizaciji podjele. Činjenica da je u pitanju jedan od kandidata SDA za gradonačelnika Sarajeva govori mnogo o pravom stanju svijesti u toj stranci.

Nigdje se to ne vidi tako dobro kao u slučaju izbora u Srebrenici. Kombinacija aljkavosti, nesposobnosti, nezainteresovanosti te bjelodane izdaje za rezultat je imala gubitak uganog kamena našeg narodnog, a ako hoćete i državotvornog narativa. Neki se simboli ne smiju izgubiti. 

Narod koji se danas zove Bošnjaci živi u ovoj zemlji vjerovatno onoliko dugo koliko i ona sama postoji. U nekom obliku su sve vrijeme i ostali tu kroz njenu krivudavu i krvavu prošlost. Vjerovatno smo procentualno nastradali više u Drugom svjetskom ratu. Četnički pokolji u Pljevljima, Višegradu i Foči 1942. godine se vjerovatno mogu porediti samo sa Srebrenicom. Ali, neke smo stvari kao narod osvjestili tek u Srebrenici u julu 1995. godine. I zato je prepuštanje Srebrenice, makar i na izborima, mračnoj negatorskoj politici pogubno i u simboličkom i u strateškom smislu. Sa posljedicama ćemo tek da se suočimo.

Kada je postalo jasno da je Ćamil Duraković mjesecima lagao o broju registrovanih birača, predložio sam mu da spriječimo održavanje izbora, po cijenu izazivanja krize slične onoj u Mostaru. Sve što je bilo dovoljno je da nesrbi iz Opštinske izborne komisije i biračkih odbora podnesu ostavke nekoliko dana pred izbore. I ne bi bio sam u tome, svi bismo stali iza njega kao jedan. Ne bi bilo izbora, ali ne bi bili poniženi činjenicom da je načelnik Srebrenice zapjenjeni četnik koji otvoreno negira genocid, a SNSD i SDS ne bi imali većinu u Skupštini. 

Duraković nije htio ni da čuje za to. Štaviše, kada smo se vidjeli u Srebrenici sedam dana pred izbore, po njegovom povratku iz Sjedinjenih Država, rekao mi je pred svjedocima da sam „klošar“ i da će „izaći na izbore i pobjediti“ samo zbog mene. Upotrijebio je vulgarniju riječ, zapravo, odveć vulgarnu za javni prostor.

Pokušao sam i uspio poslati istu takvu poruku – naime, da se izbori moraju odgoditi – preko posrednika i Bakiru Izetbegoviću. Koliko znam, on nije izravno odbio, ali je očito da je između zadržavanja Srebrenice i izazivanja krize imao dilema i nije uspio da ih razriješi sve dok nije bilo prekasno. 

Ko su ljudi u njegovom okruženju koji su ga uvjerili da će izvesti 5.200 birača i koji su bili njihovi razlozi da ga u to uvjeravaju je predmet druge rasprave. Ali, tu debatu također ćemo morati povesti. I najviše motiva da je povede ima upravo Izetbegović. Jer, kako stvari sada stoje – a ja sam to rekao još u aprilu ove godine – on može vrlo lako u istoriju ove zemlje ući kao lider odgovoran za posljednji, neopozivi pad Srebrenici. Dvadeset godina nakon što je narod anulirao posljedice genocida glasačkim listićem i olovkom. 

Pred njim je sada izbor: da li želi da prezime Izetbegović ostane trajno vezano za gubitak Srebrenice – i onaj 1995. i ovaj 2016. godine – ili da se suoči sa stvarnošću, preuzme odgovornost, pozove na odgovornost druge i pokaže da je dorastao istorijskom trenutku. Jer, narod kojeg on tvrdi da predstavlja sada treba odluku. I nekoga ko je u stanju donositi odluke, a ne koljebljivca. Pa makar i pogrešne. I makar te greške zajedno ispravljali kasnije.

  
 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
 
 
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA