Sanjin Sefić "heroj ulice"

Zapamtite, kad god se okrenete za dobrim automobilom vlasniku istog se digne kita, a ljudima kad se digne kita počnu misliti njom, a kad misle njom rade razne gluposti, a pod glupošću mislim na vožnju preko dozvoljene brzine u centru grada.

 Sjećam se kafe s ovim haverom koji je bio u Judo fazonu i "jest kriminalac - nije kriminalac" priče o Tomi Spahoviću. Ja sam, sjećam se, bio pri stavu da jabuka ne pada dalje od drveta (jer znamo ko mu je stari), dok mi je on pravio polugu na ruci pričom kako je dobar momak, ide u džamiju, trenira... i skoro sam popušio njegovu priču dok nedavno nije bilo "BUM"... "Tomislav Spahović priznao ubistvo"!

Vidite, na svijetu, pogotovo kod nas, ne postoji "istinsko zlo". Ramiz Delalić je čuvao svoju mahalu, Ismet Bajramović je radio to isto, Jusuf Juka Prazina je bio miljenik Alipašinog Polja... ali dok su nama dijelili čokolade i po "cenera" neko je završavao bez imovine, neko u "šljivama", a nekog su kupale bule. 

"Nije on kume, ne bi on musafa m', dobar momak, malo ga prenese..."
To što je meni jaran "prao" sumnjivog tipa je čisti sarajevski "sindrom heroja ulice", u kojem je lokalni kriminalac moderni "Robin Hood", koji ratuje (čitaj "krade") sa državom i "pokvarenim" privatnicima, dok daje sirotinji da ima za cigara. Gdje god je siromaštvo učestalija pojava od lagodnog života "obični, prosti i dobri narod" će bogataše smatrati zakletim klasnim neprijateljima, jer ih je i socijalizam učio da kapital treba oduzeti od kapitalista i dati narodu. U takvim životnim uslovima lokalni kriminalci postaju heroji, a pod uticajem Hollywoodskih filmova i "magneti za trebe", tako da ste imali cijele fan klubove miniona i kurava koji su trčali za takvima.

Godinama nakon njegove smrti raja je prepričavala anegdote vezane za Ismeta Bajramovića Ćelu, kao što je ona kada je u ratu od nekog dječaka posudio sanke da se spusti niz brdo i slomio ih, nakon čega je uplakanom djetetu dao 100 maraka; ili onu predratnu, kada je nekog lokalnog mangupa udario ramenom, a ovaj mu zauzvrat opsovao mater. Poslije je, kako ide priča, tom mangupu neko rekao da je bio u pitanju "Ćelo", a ovaj je prišao Ismetovom jaranu, koji je fakat bio ćelav, i izvinio se, dok je Bajramoviću, koji je imao kosu do ramena, rekao da će mu "jebati mater kad tad". Poslije ga je, priča se, Ismet častio cijelu noć i govorio svima da je "legenda".

Da se razumijemo, i meni su te priče "prekul", ali istina je i da je isti taj Ćelo 1985. godine bio osuđen na 11 godina zeničkog zatvora, a 2011. bio osumnjičen za ubistvo Rahmana Hajdarpašića.

Inače veliki filantrop, vlasnik javne kuhinje i predsjednik udruženja za pomoć oboljelim od raka
Sarajevo je uvijek bilo grad "žestokih momaka". Kako danas, tako i prije rata (jeste, onaj period kad su svi mirno spavali po klupama) bilo je "heroja ulice" koji su otimali od bogatih, a davali siromašnim (za cigare), ali i psihijatrijskih slučajeva koji su terorisali "običnu" raju. Živeći u takvom okruženju Sarajlije (vjerujem da je isti slučaj u većini gradova) su se naučile prihvatiti "manje zlo"... jer im je bilo draže plaćati "zaštitu" domaćem kriminalcu, nego nekom tamo "Šiptaru" ili Sandžakliji. 

Kakve veze to ima sa Sarajevom danas? 

Ima, jer je sindrom heroja ulice danas mutirao u monstruozni oblik, gdje se video lokalnog debila koji vozi kroz grad 200 km/h "nagrađuje" sa hiljadama "lajkova", sve sa "to paša, samo deri!" komentarima.

Ono što vidimo danas je počelo odmah poslije rata, kada su djeca zakrvavljenih očiju tražila sve načine da negdje izbace bijes nakupljan četiri godine. Pojavom srbijanskog turbo folka, filmova kao što su "Do koske" i "Rane", kao i dokumentaraca kao što je "Vidimo se u čitulji" gomile sarajevske balavurdije su željele biti "Pinki", "Švabo", "Kristijan", "Pirke"... a prostori ispred haustora "no go" zone za običnu raju. Tako su, izbrijane glave, debele "kajle", trenerke i "GTI-evi" postali zaštitni znak sarajevskih jalijaša, a novi heroji ulice su se tek morali popeti na nivo obojice "ćela". Pošto su takvi likovi po automatizmu dobijali najviše pažnje, kako žena - tako i morona koji su željeli biti oni (ili bar viđeni s njima), tako su im egoi rasli, a to je značilo samo više elana za "mangupluke" koji su završavali i smrtnim slučajevima.

Na ovoj slici je svaki sarajevski šaner od 1998. do 2000. godine
Poslije su svi pogledali "Football Factory" i "Green Street Hooligans" i nafurali se na "casual" engleske navijače, sve sa kačketima, Burberry majicama na kragnu i bermudama. Najednom su bivši "šaneri" postali navijači, a u Sarajevu se nakon nekog vremena, na Mostu Suade Dilberović, stvorila granica između navijača Želje i Sarajeva. Heroji ulice su postali heroji tribine, a smrtni slučajevi su se nastavljali dešavati jer u navijačkom kodeksu ne postoji "ispadanje pička".

Sredinom 2000-ih, nakon desetak godina pauze, turbo folk se na velika vrata vraća u Sarajevo, prvo kroz lokale kao što su "Crni Labud" i "Atilla", pa onda, u sljedećoj generaciji, kroz "Argelini" i "Barlotti". 

Vidite, turbo folk nema zvaničnu, definiciju, moja definicija bi bila da je to nešto što je šareno, svijetli, okreće se i pravi mnogo buke. Eh, takva subkultura zahtjeva takva mjesta, a takva mjesta zahtjeva takva klijentela sa takvim automobilima. Ta klijentela danas je kockastih glava, nabildana, nosi uske majice i ogromne polumjesece oko vrata, odaziva se na "kume" i kune se Allahom. Što su nekad bili Juka ili Ćelo danas su Mirza Hatić ili Benjamin Delalić, sa razlikom u tome što takve boli kita za raju i mahalu. Hatić je nakon obaranja krsta na Zlatištu dobio vjetar u leđa od dobrog bošnjačkog naroda, a nakon hapšenja zbog iznude uokvirio je sliku sebe kao "opasnog momka". 
 
Danas kao i devedesetih godina prošlog stoljeća, lokalni “jalijašluk” ne bi postojao bez podrške idiota i kurvica koje žele biti u društvu takvih likova, što daje takvim tipovima teren za dokazivanje. Da li će to biti u vidu maltretiranja konobara u lokalu u kojem pije, maltretiranje momka koji ga je ružno pogledao, maltretiranja djevojke koja mu je zapala za oko, ili, u slučaju koji nas najviše zanima, “furanjem” kroz grad brzinom preko 100 km/h, nije bitno, važno je da postoje ljudi kojima je to super, koji će im “lajkati” slike sa “utokama”, a likovi kao što su Hatić i Spahović za njih su “dobri momci, koje nekad malo prenese”.

Dobar momak i zlatan dečko, inače veliki humanista i zaljubljenik u književnost
Zapamtite, kad god se okrenete za dobrim automobilom vlasniku istog se digne kita, a ljudima kad se digne kita počnu misliti njom, a kad misle njom rade razne gluposti, a pod glupošću mislim na vožnju preko dozvoljene brzine u centru grada. 

Sanjin Sefić je sa svojim dosjeom u policiji i “golfom 6” sa bogtepitokolikim ubrzavanjem od 0 do 100 vjerovatno bio nekome heroj i taj neko mu je dizao ego pričom tipa “Je l' tako, Sanjine, da bi mu ti jeb'o mater da je tebi to rek'o?” Isti taj Sanjin nije želio ubiti Editu Malkoč i Selmu Agić, on je samo želio ispasti “mangup”, jer ga niko neće primjetiti ako prođe gradom dozvoljenom brzinom. Mangup je sada dvostruki ubica i očekuje ga “living hell” u bilo kojem zatvoru u kojem zaglavi, a sigurno neće proći sa kaznom ispod 20 godina... a Sarajevo će i dalje slaviti svoje heroje ulice, jer  “kume, jesi vidio šta mu je lik počinio, Allaha m'!” antiintelektualizam vlada, a magistri i doktori nauka će i dalje biti “on doktor, 'taa će on, vidi mu glave”.

Druga, mnogo veća, polovina građana, totalno “operisana” od cijele jedne subkulture koja slavi “ćele i sefiće”, za sve krivi vlast i nakon svakog ubistva izlazi pred institucije da izrazi nezadovoljstvo sigurnosnom situacijom u gradu. Svi se pogledi upiru ka gradonačelnicima, komesarima, premijerima kantona... kao da oni mogu promijeniti mentalni sklop ljudi, koji bi te ubili samo zato što si im uvrijedio vjerska osjećanja. 

Turbo folk at it's finest
Isti ti koji svaki put izlaze da "ruže" kantonalne institucije i govore kako "policija treba raditi svoj posao" sutra će dati policajcu "cvaju" da im ne piše kaznu zbog pojasa, doktoru sto maraka da im pripazi dedu u bolnici, reći će revizoru kako nemaju para za kartu, učlanit će se u stranku kako bi ih ugurala na neko "budžetli" radno mjesto, radit će godinama "na crno" i visiti na birou, a ako su poslodavci prijavit će radnika na minimalac da ne plaćaju državi veći porez... jebi ga, problem je malo dublji od "država duradi nešto"!

Sjećam se kada je nastradao maleni Denis Mrnjavac i protesta koji su se održali pred Kantonalnom vladom, kada su kamenice razbijale stakla, sjekle fasadu, obarale klima uređaje... ljudi su samo nanijeli štetu koju će samu otplatiti porezima, a kockaste glave su pile kafu po kafićima sa italijanskim imenima i kontale kako će, kad padne mrak, opet ispasti mangupi.

Slučajevi Denisa Mrnjavaca, Magdija Dizdarevića, Amara Mistrića, Mirze Raščića, Vedrana Puljića, Sofije Vukadin, Mladena Ambrožića, Vedada Bajrice, Adnana Ćurevca, Edina Hrnjića, Amila Geca, Dženana Memića, Adnana Salčina, Arnele Đogić, Salke Džaferovića, Adisa Đorđijevića, Armena Dulića, Muhidina Pivodića, Have Šljivić-Dovadžija i ostalih tragično nastradalih nisu u potpunosti rezultat loše politike ili lošeg rada policije i tužilaštava. Njihove smrti rezultat su poremećenog društva, koje “diže” likove kao što je Tomo Spahović, a jednom genijalcu kao što je Damir Marjanović šalje prijeteće poruke. Uvijek je bilo i bit će drumskog razbojništva, silovanja, ubistava iz nehata, ljubomore, koristoljublja... i nema države na planeti koja može priuštiti policajca na svakih 50 metara 24/7. Taj problem NE MOGU riješiti ni kantonalna tužilaštva, ni gradonačelnici, ni policije, već mi koji ćemo djelovati lokalno tako što ćemo oduzimati publicitet herojima ulice i sprječavati njihov nastanak. 

Piše: Reality Check.blogspot.ba